Heaven is Whenever

Da su znali što će se dogoditi, The Hold Steady ne bi svoja posljednja dva albuma toliko bazirali na klavijaturističkim sposobnostima Franza Nicolaya. Ovako su njegovim odlaskom izgubili poprilično konkretan dio svoje glazbene slagalice i za novi album, Heaven is Whenever, pronaći novi zvuk zbog kojih neće izgubiti neki značajan broj fanova.

 

Heaven is Whenever je povratak gitarskim rifovima i tituli najboljeg barskog benda na svijetu. Iako su svojedobno rekli da će svirati samo po Brooklynskim barovima pa obećanje opovrgnuli, ne treba puno slušanja da bude jasno kako su mala zadimljena mjesta za The Hold Steady prirodan ambijent. Ovo je album starinskog američkog zvuka kao dobra tranzicija za neko novu eru benda bez nekad toliko bitnog klavijaturiste.

 

Sve i da stavimo na stranu sjećanja na nekadašnju postavu benda lajtmotiv ovog albuma je nostalgija. Ovo je kolekcija pjesama starih dečkiju koji se još uvijek dobro zabavljaju, no svjesni su da je bilo i uzbudljivijih vremena te ih se rado prisjećaju. U tim prisjećanjima najviše pomažu odlični tekstovi Craiga Finna, poglavito u iskapanju stare slike slušanja ploča u mladosti na We Can Get Together, te nekadašnjim divljim opijanjima u The Sweet Part of the City.

 

Ono što album bitno koči je produkcija. Novi zvuk benda još uvijek nije razrađen i melankoličnost je prepuna klišeja koje pjesme, bar dok se ne pročita tekst, čini neupečatljivima. Nepotpuna orijentiranost je očigledna u posljednjoj A Slight Discomfort, koja svojom napuhanom produkcijom nipošto ne pripada ovdje.

 

Iako uz nekoliko jakih pjesma, Heaven is Whenever je preobičan album koji svoje mjesto može tražiti tek u manjem dijelu budućih koncertnih setova benda. Za nešto značajnije bit će potrebno pričekati sljedeći album.