Objavivši u veljači svoj posljednji live CD i DVD album "Live From South Africa: Dust And Thunder", Mumford & Sons ponovno su se vratili u Europu, međutim samo na festivale. Nama najbliži održavao se u Sankt Pöltenu. FM4 Frequency Festival najveći je austrijski festival alternativne indie, pop, punk, rock, elektroničke i dance glazbe, a Mumford & Sons bili su, zasluženo, headlineri posljednjeg dana festivala.
"Hallo, Austria! Wie geht's?!" pozdravio je Ben Lovett, klavijaturist, i nastavio podilaziti oduševljenoj austrijskoj publici izjavom kako je Austrija jedna od najcool država budući da se tamo festivali održavaju usred tjedna. Iako je njihov posljednji studijski album "Wilder Mind" iz 2015. podijelio glazbene kritičare jer je bend napravio popriličan iskorak u rock vode ostavivši po strani bendžo i ostale prepoznatljive folk elemente koji su im donijeli svjetsku slavu, fanovi su prigrlili novi zvuk. Upravo je "Snake Eyes" s tog albuma bila ulazna pjesma kojom su Mumfordi vješto uplovili u jedan od najboljih koncerata koje sam gledala uživo. Mumford & Sons nisu bend za plesanje, ali definitivno imaju ono nešto zbog čega nećete ostati na mjestu. Ben Lovett, Marcus Mumford, Winston Marshall i Ted Dwaine nevjerojatno su talentirani prijatelji iz fakultetskih dana koji nesumnjivo uživaju izvodeći svoju glazbu na velikim pozornicama, bilo da je riječ o pjesmama koje će navesti masu da plješće rukama ili o akustičnim minijaturama kod kojih je neizmjerno važno čuti nijanse pri prebiranju po žicama gitare, bendža ili po strunama kontrabasa. Svakako su izbrusili vještinu držanja pozornosti publike. "Little Lion Man" i "Babel" singlovi su koji su bendu donijeli svjetsku slavu, a već su ih odsvirali na samom početku. Poznati refreni koji su se počeli oriti Frequencyjem i fantastična povratna informacija festivalske publike bili su ohrabrenje bendu da odmah odsviraju i "Blind Leading the Blind", novu i još neobjavljenu pjesmu koja će se tek pronaći na nadolazećem studijskom albumu. Posljednjih godinu dana ova se pjesma već ustalila na koncertnom repertoaru.
Marcus Mumford ima dara za pisanje pjesama u kojima biblijski motivi nimalo ne djeluju pretenciozno, dapače, toliko se stapaju s pomalo arhaičnim slikama u njegovim pjesmama da djeluju posve prirodno. Mumfordi su kao bend razvili specifičan stil stvaranja atmosfere pjesama od blagih i napetih početaka do pravog tornada i eksplozije zvukova na kraju. Pjesma "Thistle And Weeds" primjer je upravo takvog razvoja pjesme - poduži dramatični uvod, korištenje prispodobe o sijaču i dobrom sjemenu iz evanđelja po Mateju te impresivan završetak u kojem frontmen gotovo vapi "I Will Hold On" navode vas da zaista povjerujete kako će izdržati baš sve nevolje. Potpomognuti Chrisom Maasom na bubnjevima koji je postao gotovo stalni pridruženi član benda, Mumforde su na festivalu pratili još dodatni glazbenici na violini, trubi i trombonu. Upravo su zbog njih "Lover of the Light" i "Awake My Soul" djelovale kao vrhunac slavljenja života u kojem je čovjek pomiren s Bogom, svojim Stvoriteljem. Frequency je stvarno ogroman festival i s obzirom da je ove godine okupio 140 000 posjetitelja, zaista nisam očekivala neku prisnu komunikaciju s publikom. Poznato je kako je "Ditmas" pjesma u kojoj se Marcus Mumford redovito spušta u publiku, ali na onim samostalnim koncertima. Čak i na ovom festivalskom nastupu, Marcus nije napravio iznimku već je bez pogovora skočio u publiku i u nešto manje od četiri minute skakanja s fanovima razoružao svakog prisutnog skeptika. Posljednja pjesma regularnog 90-minutnog nastupa bila je "Dust Bowl Dance" koja svoju razarajuću snagu pokazuje upravo na ovakvim nastupima uživo. S dramatičnim klavirskim početkom i divljim Marcusovim bubnjanjem, na pozornici se ruše stalci i lete bubnjevi. Vrhuncu koncerta zasigurno su pridonijeli pirotehnika i konfeti koji su u ključnim trenutcima bili faktor iznenađenja i razveselili baš svakoga.
Iako nisam doživjela da se na festivalima bendovi vraćaju na bis, Austrijanci su uspjeli dozvati Mumforde natrag na pozornicu. Iako je možda neuobičajena pjesma za otvaranje bisa, "If I Say" još je jedna od onih neobjavljenih koja se sada definitivno može staviti uz bok njihovim najglasnijim pjesmama upravo zbog te lavine zvuka. "I Will Wait" je bez sumnje njihov najveći hit kojeg su svi čekali i koji je nagovijestio da se nastup bliži kraju, a završili su ga pjesmom "The Wolf", pravom festivalskom himnom za koju su spot snimali na Bonnaroo festivalu u Tennesseeju i koja je baš bila višnja na vrhu ove glazbene poslastice.
Ako ikada zaželite osjetiti onaj pravi duh glazbe koja ima svoju dubinu i karakter, svakako posjetite najbliži koncert britanskih rockera Mumford & Sons jer će to biti prava dragocjenost, senzacija, jedna neodoljiva potreba da nečiju melodiju i nečije riječi imate nadohvat srca. Možda jednog dana dođu i u Hrvatsku. Kod nas festivali počinju čak i ponedjeljkom!
Setlistu s ovog nastupa bez neobjavljenih "Blind Leading the Blind" i "If I Say" poslušajte ovdje:
