Atreyu su navodno prije bili neka vrsta post hardcore/metal benda, ne bih točno znao jer ih nisam slušao dosada. Nažalost, očito sam uletio u krivi trenutak jer novi album ispušta pop punk vokalne crtice uz metalcore riffove i pokoji vrisak, a sve je više-manje ista priča kao i kod tone ostalih sličnih bendova.
Pjesma Doomsday otvara album vrlo žestoko i u prvi plan iskače metalcore zvuk benda podebljan žestokim vokalom i sve to skupa zvuči odlično do refrena kada melodija uzima danak i pjesma ulazi u sferu plačljive agonije na koju današnji klinci pomodno svršavaju.
I tako redom, sve pjesme zvuče jednako jer su i napravljene na isti emo kalup koji su mnogi bendovi već prošli. Žestok početak, hardcore ritam pomiješan sa duplim pedalama koji se pretvara u metalcore i tada uletava melodični glas koji srca para, u pozadini vrisak koji bi trebao dočarati patnju i tako u krug. Naravno, na trenutak se bend utišava i tako dopušta vokalu naglasak na krucijalnu rečenicu u cijeloj pjesmi.
Pjesma Becoming The Bull čak štoviše zvuči na trenutke kao prava hard rock stvar. Naravno, na albumu mora biti i laganica kao što je Lead Sails (And A Paper Anchor).
Produkcijski – lijepo, krasno, moderno i ispolirano do bola. Kako i ne bi kad ih je producirao Andy Wallace (Nirvana, The Strokes, Rise Against). Konačan dojam - ishlapjelo, monotono, izlizano, forsirano. Još samo jedan u nizu pop bendova uz malo žešću pozadinu kako bi im prišili i etiku hardcore. Iako sa njome nemaju veze.
Ako volite bendove kao što su Thrice, The Used, Alexisonfire, Taking Back Sunday i mnoge druge, Atreyu je prava stvar za vas. Ako ih ne volite, klonite se ovog diska.
Doomsday - Spot
11. Lead Sails (and a Paper Anchor)
