Review
Nekadašnji basist i tekstopisac Pink Floyda, Roger Waters, ponovno je napravio kolosalno djelo. Izdanje "Amused to Death’’ iz 2015. godine, orginalno izdanog, hm, davne 1992. godine, je poput renoviranog oldtimera – staroj duši dodana je energija i svježa boja da bi izgledao novo. Barem bih tako ja da imam oldtimera.
Prva i najočitija promjena na reizdanju je razlika u coveru. Na orginalnom coveru albuma "Amused to Death" iz 1992. godine usred umjetno postavljenog okruženja ispred televizora sjedi majmun a na ekranu se nalazi ogromno oko koje zuri u njega. Na izdanju iz 2015. godine, majmun je zamijenjen dijetetom, a tv ekran je napuhan do zastrašujuće veličine. Oko je na drugom izdanju kristalno prikazano i prošarano krvavim žilicama koje hipnotiziraju dijete. U oba slučaja Waters nam poručuje da ‘nešto nije u redu, nešto ako ne i sve, radimo krivo’.
Pošto o ovom reizdanju ne želim pisati kao nastavku diskografije Pink Floyda, samo ćemo naglasiti da se njihov utjecaj izuzetno osjeća. Ono, kao da je nastavak diskografije Pink Floyda, a ne album Rogera Watersa. Poznavateljima dosta.
"Amused To Death" lirski se bavi svim Watersovim uobičajenim temama, koje on doista majstorski obrađuje. Ne može se poreći da je dan danas jedan od najvećih pjesmopisaca, koji nas stvarno natjera da se zamislimo nad aktualnim temama koji mnogi pokušavaju obraditi, ali rijetki nas uspiju dotaknuti. Mediji, politika, moć, ratovi i religije, to je širok spektar standardnih Watersovih tema, ali one su fino podešene u jedinstven i realan album.
Za ovo reizdanje Roger Waters je iskoristio svo moguće zvjezdano i glazbeno oruđe da bi izgradio djelo impresivnije od orginala. Gitaru na polovini pjesama svira, osobno nedavno otkriveni, Jeff Beck, vokale posuđuju Don Henley (Eagels), P.P. Arnold ("The first cut is the deepest") i Rita Coolidge (sveopće poznati singl "Fever"). Gitaru za Watersa svira i veliki Steve Lukather (Toto) i to na tri pjesme, a basist na "It’s a Miracle" svira višestruko nagrađivani i svojevremeno prvi na Billbordovoj ljestvici jazz svirača John Petitucci. Kompozer je Michael Kamen, koji ponavlja svoju ulogu iz "The Wall"-a, dakle dirigira orkestrom nacionalne filharmonije. A to je samo kratak popis zvjezdanih imena koji ovaj album čine još jednim djelom vrijednim preslušavanja.
"Amused to Death" je još uvijek orginal, samo s novim specijalnim efektima. Oldtimer s novim lakom. Tehnika čini svoje, a budimo sretni što se Waters zna prilagoditi novim vremenima i novim uvjetima. Doista, ne zvuči svako reizdanje zanimljivo niti poželjno, no na ovom je ravnoteža među instrumentima bolja, a efekti su jači, glasniji, te je dodano malo soli i papra kako bi Waters postigao ono što je naumio. A ta namjera nije bila zabava do smrti, već kontempliranje i kritičko promišljanje njegovih antiratnih postula. Uz to, Waters sa korištenjem današnje tehnologije nije podivljao, nego je ostao umjeren. Duša je ostala netaknuta.
Vanja Premužić
