Review
Portman je instrumentalni post/rock/psychedelic/stoner/svašta/nešto trojac iz Našica. Igrom slučaja, dobar dio svog djetinjstva sam ljeti provodio u tom slavonskom, pomalo pospanom, monotonom gradiću poznatom po perivoju Pejačevića i, iskreno, ugodno me iznenadila spoznaja da se iza te maske drijemeža u ovom gradiću ipak nešto događalo i događa.
Priča o Portmanu počinje još tamo 2004. godine, što će reći da smo ušli u desetu godinu djelovanja benda koji iza sebe ima dva albuma i jedan demo uradak. Debitantsko izdanje Pereskesije su izdali 2009. godine i to za label u amerikama - Lady records, Sarasota, Florida, dočim je recentni album iz 2013. godine osim za tu američku kuću izašao i za domaći label Klub dostava zvukaiz Orahovice. Pod snimateljskom i producentskom palicom Lea Klaića (She loves Pablo) u studiju House of Pablo u Zagrebu. Portman je snimio osam instrumentalnih brojeva koji čine album The Man Who Carries A Light.
Ah, kakav naziv albuma, za raspredanje teorija o značenju kao Barcin stadion za "tika-taku" podatan. U svakom slučaju, moja prva asocijacija je bio starac Diogenes i njegov, danas bi to zvali, "performans" s lampom koju je nosio u sred dana, a kada bi ga tko upitao zašto to čini on bi odgovorio kako čovjeka traži. Ipak, preslušavaći album, nekako sam se odmaknuo od te teorije uslijed pomanjkanja subverzivnih elemenata u muzičkom izričaju ovog trojca, kritika - da, ali i nada, možda čak i u onom religijskom smislu svijetlost kao izvor života. E sada, netko načitaniji, obrazovaniji i filozofski potkovaniji od mene, mogao bi nastaviti litaniju ovu na nekoliko stranica, ja ću samo zaključiti kako je dobar osjećaj spoznaje da postoje negdje tamo vani oko nas ljudi koji sagledavaju život, pa i glazbu, na način da zatvaraju krug međusobnih zavisnosti i ovisnosti. Ova priča tako ima glavu i rep. Bez obzira što nema tekst, ona govori puno više nego masa propovjednika i mesija koji slomiše jezike i ništa ne rekoše.
Od trenutka kada sam prvi put stupio u kontakt s bubnjarem benda, koji mi je dao album, do trenutka kada pišem ovaj tekst prošlo je razmjerno puno vremena, i igrom slučaja sam u tom periodu imao priliku prisustvovati koncertu benda Russian Circles na koje me u mnogočemu podsjećaju momci iz Portmana, post rock s elementima metala, bas kao topot, rif kao postolje, bubanj kao motor stroja. Osim toga, kod Portmana je izražena i Casa sui / The Machine / Hypnos 69 psychedelic nota koju naprasno prekidameshuggahovska math tutnjava, ambijent koji bi savršeno odgovarao ovom zvučnom koktelu je zasigurno sardinijski Duna Jam festival.
Meni osobno The Man Who Carries A Light predstavlja "cipelcug" soundtrackdok sa slušalicama u ušima gazim dugoselskim uskim stazama. Nazivi pjesama su minimalistički troslovni i na domaćem jeziku, premda u suštini kod ovakvog muzičkog instrumentalnog izričaja imaju sporednu ulogu, što jeKarma To Burn možda najbolje predočila u nekim od svojih najpoznatijih izdanja. No, ako je potrebno nazivom izdvojiti poneki fragmenat albuma, onda neka to bude žestokim math rifom protkana "Roj", pa otvarajuća "Put" sa stonermanirizmima u ruhu post rocka i "Sit" kao kompozicija nade, svijetla, novog života sa svojom "filharmonijskom" konstrukcijom i raskoši koja momentalno oslobađa pozitivne kemijske procese u onom dijelu mozga gdje zadovoljština sniva.
I tako, to je Portman. Naše, a "svetsko", smisleno, kvalitetno, odlično.
Mihael Pinter
