Review
Ovogodišnji T-Mobile INmusic festival se opasno bliži, pa je došlo vrijeme da se malo upoznamo i s nekima od glavnih aktera. Rise Against, melodic/hardcore punk kvartet iz Chicaga, biti će jedan od njih pa skačemo dvije godine u prošlost, na njihov posljednji, peti po redu studijski album Appeal to Reason, koji predstavlja i njihov dosad najveći komercijalni uspjeh, broj 3 Billboardove ljestvice albuma.
Vrteći po rukama CD izdanje ovoga albuma i listajući pripadajući booklet, imala sam velika očekivanja. Citati Ghandija, Thoreaua, Picassa, jedan iz Deklaracije nezavisnosti, preporučena literatura i filmovi, eko-pakiranje napravljeno od 100% biorazgradivih materijala, sve isprintano nekakvom biljnom tintom, naljepnica koja upozorava da album sadrži i singl bombastičnoga naslova Re-Education (Through Labor). Ispalo je ono poznato „tresla su se brda, rodio se miš“, jer je Appeal to Reason jedan od onih prosječnih albuma za koje ne možete reći ništa posebno lošega, ali ni ništa previše dobroga ni uzbudljivoga.
U uvodnoj Collapse (Post-Amerika) već je praktički sažet cijeli album. Melodični hardcore punk to zaista jeste, s time da bend neprestano skakuće s melodične na hardcore stranu, bubnjevi praše odgovarajućom brzinom, gitare su korektne, vokal je korektan, produkcija korektna, sve zajedno prva je od sličica kojom Rise Against reagiraju na stanje u SAD-u iz Busheve ere. Pritom im je „srce na pravom mjestu“, rekli bi njihovi sunarodnjaci, iskreni su, inteligentni, svjesni situacije i odlučni da u svojim himnama ukažu na cirkus u koji se SAD pretvorio i pozovu svih da otvore oči, razmisle, podignu glave i šake i nešto poduzmu po tom pitanju. Kada njihov lider Tim McIlrath u From Heads Unworthy kaže It's the song I sung from the bottom of my heart, vjerujete mu, i kredibilitet benda uopće nije u pitanju. Problem je u tome što se ta njihova osnovna misao vodilja kroz preslušavanje albuma nekako razvodnjuje, rasplinjuje i gubi na snazi, a ne pomaže ni to što je njihov glazbeni izričaj čisto recikliranje prošlih vremena i što „tamo vani“ postoji horda bendova koje izvode tu istu stvar, doduše uglavnom ne tako fino kao Rise Against.
Iako albumu ne nedostaje glazbenoga znanja, tehničke dotjeranosti ni angažmana, bolno mu nedostaje „ono nešto“ što će vas natjerati da mu se posvetite i da otjerate želju da umjesto njega u CD player ubacite neki drugi. Čini mi se da se to „nešto“ u ovome slučaju sastoji od mnoštva sitnica koje zbrojeno daju neku vrstu negativnoga butterfly-efekta. Melodije i refreni su jaki, ali nedovoljno zarazni i upečatljivi, bend vrlo malo mijenja osnovne žanrovske postavke, i rijetko se usuđuje skrenuti u neke neistražene teritorije. Možda se djelomično radi i o pritisku koji je bendu nametnut prijelazom na major etiketu, pa opreznije koračaju.
(Klikni na fotografiju za uvećani prikaz)
McIlrath je uglavnom strastven vokalist, može se pošteno i zaderati, dok u manje impresivnim momentima podsjeća na Chada Kroegera iz Nickelbacka, benda za čije zločine protiv sluha on zaista nije kriv, ali vam ta sitna podudarnost izaziva flashbackove i ostavlja gorak okus. Također, zna napisati pjesmu, ali njegove riječi nemaju onu prodornost i snagu vrsnih, prvoklasnih songwrittera. Osim toga, cijelu situaciju gleda pomalo crno-bijelo – u svakoj je pjesmi prisutna ta podjela na „nas“ i „njih“, gdje bi „mi“ bili bend i dio SAD-a koji je osviješten i angažiran, a „oni“ se uglavnom odnosi na vladu i na onaj dio neupućenih, ispranih mozgova, prepuštenih stihiji i predanih onoj vrsti patriotizma koja nikad ne dovodi u pitanje postupke „očeva domovine“. Budući da je, po svemu sudeći, takvih u SAD-u zastrašujuće velik broj, zasigurno je pozitivno da se bendovi poput Rise Against dobro prodaju, dobivaju pozornost i medijski prostor, ali to nije dovoljno da zadovolji bilo kojeg iole zagriženijeg ljubitelja glazbe. Hero of War jedina je pjesma na albumu koja iskače iz prosječnosti, akustična power-balada sa brutalnim prikazom ponašanja nečasnoga dijela američke vojske i posljedica koje rat ostavlja na civile i na sudionike. Do Hero of War nikada nisam napisao pjesmu sa specifičnim ciljem na umu., kaže McIlrath. Možda i u tom grmu leži zec, bar malo.
Rise Against su deklarirano straight edge. (Straight edge termin je koji se odnosi na subkulturu hardcore punka, koja je bila izravna reakcija na seksualnu revoluciju, hedonizam i ekscesno ponašanje povezano s punk rockom. U svojoj najjednostavnoj formi, straight edge je filozofija ostajanja čistim i trijeznim, suzdržavanja od upotrebe alkohola, duhana i svih rekreacijskih droga. Za neke, to se proširuje i na suzdržavanje od promiskuitetnog seksualnog ponašanja, vegetarijansku ili vegansku prehranu, i nekonzumaciju kofeina i propisanih lijekova.“ – en.wikipedia.org) I dok je kao izbor životne filozofije straight edge stvar pojedinca i većim dijelom propagira pozitivne vrijednosti (svatko od vas će sigurno izbaciti pokoju stavku, iako je samo ova sa lijekovima očigledno opasna), na „Appeal to Reason“ se ta filozofija nekako pogrešno reflektira u glazbi. Da, glazba je ovdje čista i trijezna, ali to za glazbu nikada baš nisu bili poželjni epiteti. Da iskoristim jedan od njihovih boljih lineova s ovoga albuma: Neutrality means that you don't really care, a baš neutralnim ovaj album i ostavlja. Apelira na razum, ali ne dovoljno i na srce.
Zato, možda bolje malo prokopati po prošlim izdanjima benda, naškrabati po sebi par X-eva i dati im priliku uživo. Prosječno je još uvijek bolje od polovice.
Danaja Glavičić
