Review
Nisam sjeo pred tipkovnicu i ekran monitora sve dok se ni otprilike petnaesti put nije dogodila ništa, nikakva iskra, nikakvo iznenadno otkriće, nikakva simpatija. Da, želim reći da je novi album Band of Horses bezličan. I da, lako moguće da tu važi ona "it's me, not you" na koju su svojevremeno i u "Seinfeldu" potrošili primjereno zavidnu minutažu. I, da, pokušat ću do posljednje točke samome sebi popraviti taj nezavidan dojam. Dakle, da pokušam što konvencionalnije, "Mirage Rock" četvrti je album benda s američkog sjeverozapada koji je negdje u međuvremenu preselio u južnije krajeve u potrazi za svojom američkom pričom.
Na pomirištima folk-rocka, indie poetike i atmosferom građene nadvremenosti Ben Bridwell i probrano društvo strpljivo su gradili svoj toranj od pjesama i u tom nizu "Mirage Rock" sasvim sigurno je zamišljen kao nova, više stepenica, prvenstveno zbog svog produkcijski razgrađenijeg zvuka, ali i zbog ubrizgavanja nečeg što je novostvoreni materijal učinilo raznolikijim te istodobno pristupačnijim. Već otvarajuća "Knock Knock" tako rastura sve pred sobom, ne zato što je uistinu fenomenalna pjesma (ona to, najkraće rečeno, nije) već samom svojom ambalažom velike, kotrljajuće pjesme što poput vlaka iz kakve bajke prolazi kroz i nad krajolikom kolažiranim na naslovnici albuma. Mekoća, pak, sljedeće, countryjem ozračene "How to Live" govori jasno o trasi koju je bend odabrao, a koja se odmiče dalje od onih područja koja su ionako suvereno zauzeli Fleet Foxes, primičući se više nečem na što su se dali navući Kings of Leon. Što, provučeno kroz moju vizuru, i nije neki kompliment. Naprotiv.
"Slow Cruel Hands of Time" usprkos patetičnom naslovu postaje novim slušanjima sve ljepša i čak jednostavnija. Čak i takva, zapravo, dovršava priču o orijentaciji albuma. A ta je da Band of Horses izlaze iz vlastite kože, odmičući se od hvaljenog prethodnika "Infinite Arms" na način kojim bi najbrže trebali proširiti publiku. Set pjesama koji se nakalemljuje na uvodni trojac pokazuje koliko su to nenadahnuto izveli. Ne, nije to toliko loše koliko je beskrvno, nije više ni onako nadvremensko koliko "podvremensko", rutinirano. "A Little Biblical" je simpatična kao radio-friendly nebitnost, ali je suhoparna za bilo kakvu pamtljivost. Takva je i angažirana "Dumpster World", dok "Shut-in Tourist" nudi tek naznake punih potencijala svojih potpisnika. Tu se negdje uporno gubim u osluškivanju svega oko sebe osim onoga što mi dolazi iz zvučnika i tu se opet vraćam na tu manjkavost "Mirage Rocka", na tu šprancu po kojoj kao da je u strogo određenom radnom vremenu dobio svoj oblik.
Simpatična, bluegrassom prošarana "Everything's Gonna Be Undone" i završna ljepotica "Heartbreak on the 101" teško da mogu popraviti dojam i bljutav okus koji album ostavlja. Bez konkretnog promašaja, bez precizno odredivog otkliznuća u kvaliteti izvedbe (tu gotovo da mogu nadodati – dapače!), Band of Horses su uspjeli iz radionice izbaciti tek korektno djelce bez okusa i mirisa, lijepe ambalaže ali šupljikave sadržine. Iako će im priskrbiti solidnu slušanost, "Mirage Rock" je za bend zanimljiv kao Band of Horses svojevrstan promašaj, materijal kakvim se ponosno kite tek bendovi puno slabijeg potencijala i šugavijeg koncepta. Eto, ni do kraja recenzije nisam uspio popraviti taj dojam, dok se novo slušanje vrlo vjerojatno neće dogoditi…
Toni Matošin
