{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2007/10/11/abc.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2007/10/11/abcm.jpg, Al & The Black Cats, Left} Utorak, radni dan. Uz puno nagovaranja, sa podosta rezerve došao sam u Klub kulture na bend za koji sam prvi puta čuo na najavama i plakatima kojima je grad bio oblijepljen – Al And The Black Cats.
Sve što sam znao o njima je da su neka kombinacija rock"n"roll, rockabilly i psychobilly benda koji, osim svojih autorskih stvari, izvodi raznorazne obrade različitih bendova.
Dečki su sami sebe nazvali farm boys from north Michigan, dakle farmeri iz sjevernog Michigana.
Iako je bio utorak, klub je bio poprilično dobro ispunjen (neki vele i preko 120 ljudi) i eto na stage dolaze po izgledu neki klinci, rekoh, valjda imaju i nekakvu predgrupu pa da ih poslušamo, ali čim je vokal Eric Soules otvorio usta, bilo mi je jasno koga gledam na stageu.
Odmah sam zapazio da dečki nemaju ni najmanju tremu i interakcija s publikom je bila na zavidnom nivou. Publika (uključujući i mene) isprva je bila dosta "kazališno" nastrojena, ali kako su dečki raspalili i počeli zagrijavati atmosferu, tako se i publika topila i počela razbacivati po podiju.
Dečki imaju i jednu zanimljivu poštapalicu koju traže da publika ponovi: "HELL YEAH!!!"
{mosthumbviewer: images/SGkoncerti_interviewi/2007/10/11/abc1.jpg, images/SGkoncerti_interviewi/2007/10/11/abc1m.jpg, Al & The Black Cats, Center}
Iako sam isprva imao namjeru malo poslušati dečke i onda doma na spavanac, jer ipak, sutra je radni dan, ono što sam vidio jednostavno je prevagnulo nad nekoliko sati sna više.
Uz niz odličnih obrada počevši od Johnnyja Casha, Jerry Lee Lewisa, pa sve do Misfitsa pa čak i Motorheada, dečki su bili i odlični zabavljači, da ne kažem stand–up komičari tijekom cijele svirke (Ericove grimase i upadice bi teško ponovio bilo koji iskusni komičar), a i njihove stvari, kao i obrade, jednostavno su takve da ne mogu čovjeka ostaviti na miru nego mora cupkati barem malo.
Moram se osvrnuti i na odličnu izvedbu gitarista Tonyja Cozzaglia, koji je valjda pojeo nekoliko paketa Duracellki prije nastupa jer takvu energiju nisam vidio jako jako dugo. Osim što je maestralno i nabrijano svirao, konstanto je izvodio svakakve ludorije i bilo ga je po cijelom klubu, od stagea do poda i šanka, nasuprot stageu, pa čak i na leđima bubnjara dok je ovaj svirao.
Bubnjar Hugh Skiffington je sa svojim r"n"r ritmovima savršeno upotpunjavao ovu trojku svirajući na način koji oni zovu "stand-up drums", dakle ne sjedi dok svira nego stoji tijekom cijele svirke.
Moram priznati da sam jako ugodno iznenađen koncertom i da takvih koncerata doista nedostaje i volio bih ih vidjeti što češće, ne mora nužno biti samo ta vrsta muzike, ali takva energija i odnos prema publici je nešto što puni klubove. Iako je ulaz bio besplatan, za ovaj bend bi vrijedilo i platiti ulaznicu, ma kolika ona bila.
Svatko tko nije bio nazočan stvarno može žaliti jer je propustio jednu vraški dobru svirku, a ja se nadam da ću ih opet vidjeti u ovim krajevima vrlo brzo jer dečki znaju napraviti šou.
