Izaći van četvrtkom navečer već duže vrijeme nije ništa čudno. Izaći van bilo kojim danom navečer, naročito ako živiš u Zagrebu još je manje čudno. Neka vremena kada su za izlaske bili tradicionalno rezervirani petak i subota već je godinama, ako ne i desetljećima za stanovnike metropole relikt prošlosti. Kad, koliko i gdje će se izlaziti samo je pitanje želja, mogućnosti, a u mome slučaju želja je pala na promociju drugog izdanja benda kojeg već neko vrijeme pratim.
Već pretpostavljate, mjesto radnje je Klub hrvatskih glazbenika Sax gdje sam bio pozvan na promociju albuma „Mali ljudi obični“ grupe Jabadera. Tko zna – zna, tko ne zna evo kratki info. Jabadera je skupina nekoliko mladih ljudi glazbeno stasalih u školi El Musicante. Prije koju godinu objavili su EP „Najbolje što znam“ a krajem prošle godine i već spomenuti album (ili možda EP)? Ma nije bitno, važno je da je materijal vani i dostupan na svim poznatim streaming platformama, kako to obično kažu. Neću daviti previše s PR-om banda, za to je ipak zadužena njihova izdavačka kuća El Records a i Guglo je vaš najbolji prijatelj, zar ne?
Dovukao sam se u Sax nešto prije desetke. Trebalo je biti nešto ranije ali dok stigne prijevoz, dok se nađe parking u centru i dođe do samog kluba zna malkice potrajati. Stigli smo taman na zadnju pjesmu predgrupe Colostrum tako da tu nemam puno što reći osim da su bili glasni i zagrijali ekipu za zvijezde večeri.
Kroz proteklih 4 godine koliko postoje Jabadera je imala nešto kadrovskih promjena i sinoć su izašli u postavi: Valentina Ević (gitara, vokal), Fran Marinić (gitara), Sara Klikić (bubanj) i Vid Penezić (bas). Osim upravo spomenutih od samog starta svirke koju su otvorili aktualnim singlom „Johnny“ na pozornicu su izašli i prateći vokali Ivona Ević, Marija Vuletić i Sven Pocrnić.
Da sada poimence ne nabrajam pjesme koje su odsvirali treba samo reći da je nastup potrajao nekih sat i petnaest, sat i dvadeset minuta kroz koje su naredali pjesme sa svoja dva nosača zvuka. Svašta se tu od utjecaja može čuti od Pixiesa do Strokesa, od melankolije, ljutnje do rastrzanih funk riffova i totalno plesne vibre. tako to danas valjda rade bendovi neopterećeni žanrovima, a opet jasno dajući do znanja u kojoj se kuhinji hrane. U drugoj polovici svirke pridružili su im se i Fran Lisec na klavijaturi te Lovro Kopač na saksofonu i mogu bez ikakve rezerve reći da ova proširena deveteročlana postava ima smisla. Pjesme zvuče drugačije od studijskih varijanti, trenuci sa četiri vokala u harmoniji daju vrlo dobar pečat a dodavanjem klavira, orgulja ili analognih sintova i saksofona u aranžmane dobila se puno ozbiljnija zvučna slika i otvorila se pitanja kuda bi ovo dalje moglo ići.
To će pitanje još neko vrijeme ostati otvoreno jer, rumor has it, čini se da Jabadera ide na dulji odmor ili čak prema razlazu što mi je, što osobno a što zbog reakcije stotinjak ljudi sinoć u publici vrlo i jako žao. Da, znam, baviti se iole alternativnijom autorskom glazbom danas u Hrvatskoj je žešća pušiona, znam, iziskuje vremena, novaca, krvi, znoja i suza i nema garancije da će ikome donijeti kruh na stol. Znam, današnji profesionalni glazbenici osim ako ne sviraju u Parnom valjku, sa Severinom ili Majom Šuput da bi se financijski zaokružili moraju raditi u barem četiri različita projekta, sve znam no ponekad ne treba sve gledati ni kroz materijalnu korist. Ljudi u prvoj polovici dvadesetih a što je generacija članica i članova Jabadere imaju još koju godinu pred sobom dok ih stvarni život ne suoči s nekim izborima i bilo bi dobro iskoristiti tih nekoliko godina i za, između ostalog, bavljenje glazbom.
Unatoč uobičajeno lošem zvuku u Saxu (ili možda Sucksu?) ekipa je svirala čvrsto i postojano, uvježbano i čak ni loš sound to nije uspio pokvariti. Da se tonac malo više potrudio ili da se sviralo negdje drugdje sinoćnja bi svirka zvučala vrhunski što je još jedan razlog da se ova priča ne prekida. Ako ništa drugo, besmisleno je od nečeg tek tako odustati nakon uloženih pet ili više godina, možda je ipak dovoljno samo sjesti za stol, porazgovarati, presložiti prioritete i prestrojiti se.
Od vremena prije tri godine ili tako nekako kad sam ih prvi put slušao u KCM-u band je svirački vrlo napredovao i usudio bih se reći da su prešli onu granicu između početničkih grupa koje tek uče svirati i ozbiljnijih glazbenika. Naravno, da se ne umisle, tek su prešli granicu a cilj je još daleko i ovo bi trebao biti jedan divan novi početak za njih ali, što će dalje biti, što bi rekao Stampedo, samo zvijezde znaju to.
