Kolikogod je zagrebačka koncertna sezona kvantitativno jaka ipak se relativno rijetko dešavaju sinoćnje double-bill situacije gdje istu večer u hrvatskoj metropoli nastupaju dva respektabilna globalna rokenrol imena čija se publika dobrim dijelom preklapa. “First world problems” rekli bi.
Johnny Marr nastupio je na četvrtom izdanju Yammatovog, odnosno godišnjeg korporativnog domijenka Atlantic Grupe u Laubi. Kao suosnivač The Smithsa, utjecajan gitarist i plodonosan autor, što je kasnije dokazao u Electricu, Modest Mouseu te svoja tri pitka britpop albuma, došao je s pedigreom neupitne glazbene relevantnosti pa je stoga ovo zasigurno najuspješniji buking za ovu anualnu zabavu dosad. No dotičan kontekst očito nije mogao spasiti ovakav koncert. Publika se očekivano segregirala na tzv. “laubaše”, raznorazne middle-management pijune, marketingaše i polu-celebove s jedne strane te ostarijele novovalne navijače koji su se otkrili već sam samom početku kad je Marr opalio jedan od singlova iz The Smiths kataloga. Jednostavno prevelika količina padobranaca kojima su prioriteti bili sadržaj šanka i razgovor o ski aranžmanima akcentirala je sterilnu atmosferu, a to se reflektiralo i na sam nastup ove mančesterske legende koja je upisala samo još jednu odradu. S obzirom na kolosalnu ostavštinu matičnog benda, pogotovo u vrijeme zenita hipsterske indie scene u zadnjih desetak godina, sasvim je logično da se Marr odlučio maknuti iz sideman uloge i kapitalizirati solo karijerom no za veću uvjerljivost uživo nedostaje mu flambojantnost i nepredvidivost jednog Morrisseya. Nažalost premalo rokenrola, a previše ulaštenih cipela za jednog od definirajućih autora britanskog zvuka osamdesetih.
Na drugom kraju grada netom po završetku koncerta u Laubi, svoju treću zagrebačku inkarnaciju obilježili su Mudhoney. Ovog puta u dosad najprimjerenijem prostoru Močvare, sijetlski pioniri proslavili su trideset godina postojanja. Vrlo pohvalno za iznenađujuće očuvane njuške koje praktički sviraju u originalnoj postavi bez prekida. No iako sam veliki fan glazbenog podneblja američke države Washington, najveći problem koji imam s Mark Armovim društvom je što njihov punky sound koji jaše na ponajboljem The Stooges “Ray Power” materijalu zahtijeva i konzistentan istovar bezkompromisne energije, znoja i buke, a nakon toliko vremena mi u najboljem slučaju priušte dad-rock momente kakvima su se, vjerujem, vrlo iskreno rugali na početku karijere. U totalu, Mudhoney su odradili korektan gig, pogotovo na bisu kad su stvari sjele na svoje mjesto, ali teško se oteti dojmu potrošenosti ovakvog gitaristički orijentiranog formata. A možda sam i preveliki “team Soundgarden”.
dno @ Močvara 2018
Please The Trees @ Močvara 2018
Mudhoney @ Močvara 2018
Galerija fotografija Mudhoney
