Review
Spooky Tooth je engleski progresivni, hard rock, blues bend oformljen 1967. godine od strane članova raznih manje ili skoro nepoznatih grupa. Podjeljena su mišljena o grupi, jedni ih smatraju pretečom zvuka kakvog su kasnije njegovali Uriah Heep u skladbi Gypsy, a drugi im ne daju nikakve zasluge za razvoj rock glazbe. Činjenica je da je u vremenskom odmaku od 40 godina njihov zvuk iz rane faze djelovanja bezvremenski, jednako je svjež, ugodan za slušanje, korektno produciran i odsviran. Klavijature predstavljaju svojevrstan forte grupe, a jedinstveni zvuk Hammonda je prosto neizbježan za glazbu tog vremena. Po mom skromnom sudu, velika je šteta što i danas nije IN, jer obilježio je jednu vremenski značajnu epohu rock glazbe.
Dok ovo pišem, upravo slušam Steppenwolf i njihovu Born to be Wild koja je nepobitni dokaz mog afiniteta prema tom instrumentu.
Kroz djelovanje grupa je često mjenjala postavu pa tako i zvuk, no nedvojbeno je da je njihov drugi album Spooky Two malo remek djelo sa ujednačenim materijalom i zasigurno vrhuncem njihova stvaralaštva. Ovaj album je ujedno i posljednji odsviran sa prvotnom postavom grupe.
Album je snimljen na etiketi Island Records, 1969 godine.
Članovi grupe su:
Mike Harrison - klavijature,vokal
Greg Ridley - bas,vokal
Luther Grosvenor - Gitara,vokal
Mike Kellie - udaraljke
Gary Wright - klavijature,vokal
Album je prepun tečnih, uravnoteženih, opuštajućih ritmova i rifova pa atmosfera podsjeća na muzičku ostavštinu grupa kao Savoy Brown i Yardbirds.
Na nijednom kasnijem uratku nije prisutna takva strast, talent i kohezija muzičkih sposobnosti svakog od njih.
Uz gitaru koja svira čiste note, a ne iritantne pasaže, sa klavijaturama koje ne zavijaju i bruje redaju se ugodni momenti na Lost In My Dreams, apsolutno nonšalantna i opuštajuća blues atmosfera dominira cijelom devetominutnom Evil Woman sa međuigrom dva vokala Wrighta i Harrisona koji se na kraju stapaju u savršenom klimaksu – zatim lako pamtljiva, hitoidna Better By You, Better Than Me koju su 1978 obradili Judas Priest i zbog koje su imali sudskih okapanja zbog samoubojtva dva mladića koji su u njima otkrili „uzvišene“ poruke, - dirljivi stihovi i upečatljiva instrumentalizacija u cilju ostvarenja reprezentativne melanholije u Hangman Hang My Shell On A Tree predstavljaju najbolje momente na albumu.
Ukratko: album kojeg je vrijedno poslušati, ali ne i obvezno imati u kolekciji Must Have.
Đorđe Škarica
/
