Love Sux

Review

Smatram da je ovu recenziju najprikladnije otvoriti svima nam dobro znanom konstatacijom: vrijeme nemilosrdno i bjesomučno leti. U prilog toj tezi ide činjenica da je prošlo točno dvadeset godina od Avrilinog prvijenca „Let Go“. Prije dva se desetljeća Avril, tada sedamnaestgodišnjakinja, pojavila u svojoj otkačenoj odjeći popraćenoj neizostavnim kravatama i narukvicama sa zakovicama te scenu i srca obožavatelja u jeku pop-punk epidemije u Sjevernoj Americi osvojila singlovima poput „Complicated“ , „Sk8er Boy“, „I'm With You“, ali i drugim stvarima s albuma kojim je zaradila i prve nominacije za prestižnu nagradu „Grammy“ otvorivši si vrata za planetarni uspjeh. Mlada je kanadska kantautorica prepuna inspiracije uspješno zaobišla takozvanu krizu prvog albuma objavivši nešto lakši „Under My Skin“ koji su obilježili hitovi poput „My Happy Ending“ i „Nobody's Home“ kao i tematika potrage za identitetom odnosno svojim mjestom pod suncem u društvenom i emocionalnom smislu. Tu je prvu eru Avrilinog stvaralaštva obilježila suradnja s gitaristom Evanom Taubenfeldom, ujedno i koautorom većine hitova s navedena dva albuma (barem što se aranžmana tiče) koji su Avril donijela laskavu titulu „princeze pop-punka“. Nema sumnje da se Avril u svojoj najranijoj fazi stvaralaštva uspela na sam vrh žanra, bok uz bok svojim uzorima iz Blink-182-a i Green Daya te sunarodnjacima iz Sum 41. Uz to postala je jedan od simbola tinejdžerskog bunta prema društvenim normama i uzor adolescentima diljem svijeta. Kreativni zaokret prema nježnijim pop melosima napravila je nakon trećeg albuma „The Best Damn Thing“ iz 2007. godine, no ove je (2022.) godine, tri albuma i petnaest godina kasnije, objavila izdanje kojim se vraća svojim pop-punk korijenima.

Priča je započela početkom prošle godine, točnije u siječnju, kada je Avril gostovala na singlu Mod Suna „Flames“ kojim je američki kantautor, bubnjar i reper najavio svoje izdanje u okvirima Avrilinog matičnog žanra „Internet Killed the Rockstar“. Avril je na tom snimanju upoznala producenta Johna Feldmanna s kojim je nastavila suradnju u svrhu nastanka predmeta ove recenzije. Pošto je spot za singl izašao, Avril je izjavila da s legendarnim Travisom Barkerom, producentom i bubnjarom benda Blink-182 u čijem opusu možemo naći suradnje s gomilom velikih imena svjetske glazbene scene, radi na novom materijalu. Ubrzo je svjetlost dana ugledao i prvi plod ove suradnje – singl „Bite Me“, a svega dva mjeseca kasnije i plod suradnje s Blackbearom pod imenom „Love It When You Hate Me“. „Love Sux“ je u cijelosti izašao 25. veljače tekuće 2022. godine te je nastao pod producentskom palicom spomenutih Johna Feldmana, Travisa Barkera i Avrilinog zaručnika Mod Suna koji je uz Barkera snimio bubnjeve (na pjesmama „Avalanche“, „Deja Vu“, „Dare to Love Me“ i „Break of a Heartache“).

Album otvara brza pjesma „Cannonball“ koju je Avril napisala u svom automobilu dok se vozila prema studiju. Ugođajem, vokalnom izvedbom i usklicima „are you ready? Are you ready?“ podsjeća na „The Best Damn Thing“. Slijedi prva kolaboracija na albumu – „Bois Lie“ s Machine Gun Kellyjem koji si je promjenom žanra definitivno oživio karijeru. Tekstualno, riječ je o standardnim predbacivanjima između dječaka i djevojčica („Boys lie but girls lie too…“) dok aranžman slijedi gotovo provjerenu pop-punk formulu začinjenu ritmičnim slogovima „la-la-la-la-la“ koji su, po mom skromnom mišljenju, pomalo suvišni jer se u cjelinu ne uklapaju savršeno kao oni „na-na-nana-na-na“-ovi iz Blinkovog hita „All The Small Things“ premda je utjecaj ikona žanra definitivno osjetan na ovoj stvari. Slijedi ranije spomenuti najavni singl „Bite Me“ koji Avril opisuje kao „pjesmu o spoznaji vlastitih vrijednosti i snazi za poduzimanje koraka ka promjeni kada znaš da zaslužuješ bolje“. Nedvojbeno je da Travisovo bubnjanje podiže svaku pjesmu na kojoj svira za minimalno jednu razinu pa tako i ovu. Slijedi drugi singl kojeg, osim Blackbearovih vokala, karakterizira mješavina elektronike karakteristične za Blackbearov rad i instrumentalnih pop-punk aranžmana. Pjesma govori o „crvenim zastavama“ upozorenja koje pojedinci ignoriraju radeći svjesno ono što znaju da ne bi trebali, a tematski kao da je istovremeno srodna i oprečna Avrilinoj suradnji s Marilynom Mansonom na „Bad Girl“. Naredna, naslovna „Love Sux“ prva je pjesma koju je Avril napisala za ovo izdanje, a ujedno i njena najdraža na albumu. Radi se o još jednoj u nizu himni prekida u Avrilinom opusu od kojih se nekoliko nalazi upravo na predmetu ove recenzije (poput „Love Sux“, „Deja Vu“ i „FU“).

„Kiss Me Like The World Is Ending“ sadrži zanimljive promjene u dinamici dok je sljedeća „Avalanche“ emotivna laganica o trenucima psihičkih slabosti pa i napadima anksioznosti uzrokovanim pritiscima društva o savršenom životu te isforsiranim osmijesima upućenim individuama koje istinski nije briga kako se protagonist osjeća. „Svi prolazimo kroz loše dane. Ova pjesma govori o tim trenucima kada se ne osjećamo najbolje te spoznaji da se moraš pridići s dna i nastaviti živjeti“, kratko je stihove opisala kanadska kantautorica. „Deja vu“ govori o emocionalnom stanju i bijesu koji pojedinac proživljava u jeku prekida nastalog uslijed dugotrajnog boravka u začaranom krugu isprika i poroka. „F.U.“ nastavlja u sličnom duhu i ustvari je kronološki prva suradnja Avril i Travisa od već spomenutog albuma „The Best Damn Thing“. Sljedeću „All I Wanted“ obilježava suradnja s basistom i vokalistom Blinka Markom Hoppusa. Avril ima puno pravo biti oduševljena suradnjom s članom jednog od njenih omiljenih bendova naročito zato što je ista bila uspješna. Pretposljednje mjesto na albumu pripalo je drugoj laganici „Dare To Love Me“ koja govori o teškoći „spuštanja garda“ nakon brojnih razočaranja i problemu s vjerovanjem bližnjima isključivo na temelju njihovih riječi. Avril je, kako kaže, htjela album zatvoriti na pozitivnu notu te nam pripremila kratku, brzu i veselu pjesmu o zatvaranju vrata odnosima koji su joj na emocionalnoj razini činili više štete nego koristi.

Sve u svemu, „Love Sux“ predstavlja jedan od najžešćih albuma u Avrilinom opusu i fantastičan je osjećaj ponovo ju čuti u izdanju u kojem je stvorila svoj status na globalnoj glazbenoj sceni. Avril se za potrebe snimanja ovog albuma okružila ekipom koja zaista zna aranžirati i producirati kvalitetno pop-punk izdanje. Album ima boljih i lošijih trenutaka, no bez ikakve je sumnje bio nužan Avrilinoj diskografiji kako bi obožavatelje podsjetila na svoja zlatna vremena i dala im nadu da se vraća na dobro utabani put te da bi mogla predvoditi i ovaj val pop-punka koji se u zadnjih nekoliko godina očigledno vraća u modu. Što se tiče same „zrelosti“ stihova, oni su u potpunosti u službi žanra. Naravno da pjesme koje se većinski vrte o bijesu usmjerenom bivšim ljubavima nakon neizbježnih prekida i mladenačkom buntu odnosno „prgavom“ karakteru što uključuje pokazivanje izvjesnog prsta prema svima i svemu što protagonistu ne odgovara ne mogu isijavati neizmjerno dubokim porukama i kompleksnim svjetonazorima koji će izazvati dramatičnu katarzu u slušatelju. No, s druge strane, potiču individualce da budu i ostanu svoji usput se malo razbacavši na brze ritmove što je sasvim dovoljno da poruka većine ovih pjesama bude zadovoljavajuća. Stoga bih u inat onima koji osuđuju „nezrelost“ ovog albuma istovremeno ismijavajući samoprozvanu „prezrelost“ Jadena Smitha pop-punk princezi poručio da ne „odraste“. Barem ne za sada.

Juraj Dukić Hrvoić