Review
Ponekad mi je teško povjerovati da u ovoj generalno, pa tako i kulturno opustošenoj zemlji postoji tako krasan festivalčić kao što je DORF, koji ove godine slavi svoju petogodišnjicu. Ali, kad vam se nešto daje, valjda treba uzeti i ne previše razmišljati. Nedavno smo započeli s predstavljanjem dijela ovogodišnjeg programa – upoznali smo vas s Nerdcore Rising, dokumentarnom pričom o tome što se dogodi kad se geekovi bave hip-hopom. Nastavljamo s nečim potpuno suprotnim. Tagline kaže slijedeće: Strip the $$$ out of rock 'n' roll, bring back the danger and you're left with the raw force of 6ft Hick. Pa, ajmo otkriti što se skriva iza te kopirajterske fraze.
6Ft Hick su petorica sredovječnih Australaca koji već preko 15 godina sviraju žestoki i bučni punk/psychobilly/hard rock prožet teškim motivima izgrađenim na volim te/mrzim te odnosu kojeg imaju sa svojim rodnim gradom Nambourom, kojeg od milja zovu Shitsville, Queensland. Činjenica da je tamo jedino čime se netko može baviti uzgoj pilića po farmama vjerojatno nije jedini razlog. Rekli su ne pilićima, odlučili svirati, izdali četiri albuma za no-name australski label i okupili mali kult štovatelja po Australiji, ali ne mogu preživljavati od toga. Ako nikad niste čuli za njih, ne brinite, nije ni allmusic, a to ni nije poanta ovog dokumentarca. Pitanje na koje pokušava ogovoriti jest zašto onda uopće sviraju.
Kamere se pale dok se petorka uzbuđeno priprema za svoju treću europsku turneju, pakirajući instrumente i važući ruksake s odjećom i obućom kako ne bi prekoračili dozvoljenu masu pri ukrcaju u zrakoplov. Slijeću u Europu i ukrcavaju se u Ford Transit s paklenim planom: 15 gradova u 18 dana. Zašto? Zato što If you’re not playing, then you’re paying, kažu, i odmah je jasno da je financijski cilj turneje ostati na pozitivnoj nuli. Izvan benda su više-manje normalni, obični, skromni i mirni ljudi, pa su snimke koje ih prate na nastupima prilično šokantne, dok se malo ne naviknete na tu ideju. Trojka na bubnjevima, basu i gitari praši, ali su centar showa dvojica braće vokalista, Geoffro, koji izgleda kao frontmen Meat Loafa, i Gentle Ben, seksi macho man nadimka dick on legs. Njihov performans je izuzetno fizički, čak i agresivan, i poprilično seksualno nabijen, s najdirektnijom mogućom interakcijom s publikom natrpanom u klubove-barove malih kapaciteta. Uvijek su polugoli, guraju se kroz publiku, guraju se međusobno, tu i tamo se potuku, sami sebi razbijaju čaše na glavama, vuku ljude na stage, svuda ima piva, znoja i sline a često i krvi. Ben osim toga voli i visiti s rasvjetnih konstrukcija, tresti se kao da ima epileptični napad, demonstrirati seksualne poze sam ili s odabranicom iz publike, povlačiti si donje rublje preko ramena dok ne popuca po šavovima, žvaliti ljude iz publike ili kolege iz benda. Kako ljudi reagiraju? Muškarci se ili žele potući s njima ili se potpuno prepuštaju nekoj vrsti katarze. Žene se guraju u prve redove da bi izbliza vidjele ili pak pipkale Bena. Uglavnom, onaj dio koji reagira, iskustvo opisuje sa: Odjednom vidim crveno, i želim se pod hitno poševiti s nekim, a drugi dan se pitaju koji vrag im se desio. Nakon koncerta, za bend slijedi još cuge i partijanja. High life, rekli bi mnogi.
No, što se više kazaljka u Transitu približava ciljanoj brojci od 6000km, to je više očita i druga strana medalje. Nesanica, mamurluci, umor, stalna vožnja i pokret, spavanje po podovima, nedostatak privatnosti kojeg neminovno uzrokuje sinkroniziranje jedenja, spavanja, tuširanja i sranja s ostalim članovima benda, povremeni loš nastup, sve pomalo uzima svoj danak. Raspoloženje pada, uvlači se depresija, bude se sumnje i iskaču pitanja. Hoćemo li uspjeti, zašto nismo uspjeli, ima li sve to skupa smisla, što mi uopće radimo ovdje, zašto bar malo više ne zarađujemo. Ti su dijelovi pravi uspjeh ovog dokumentarca, brutalna realnost niskobudžetne underground rock scene – prazni i umorni pogledi, razočaranja, napadi panike na autocesti pola svijeta udaljenoj od doma, riganje na stageu i nakon toga čišćenje vlastite bljuvotine. Čak i samo dovršavanje turneje na kraju se čini kao ogroman trijumf.
Ipak, bend je već po povratku u Australiju spreman krenuti ponovno, čim to bude moguće. Zašto? Ben zbog toga što je inače sramežljiv i nesiguran tip, a bend ga liječi od toga. Ostali, jer jednostavno ne mogu ne, ovisnici su o adrenalinu. Svi zajedno, zbog svih uloženih godina, zbog avanture, zbog nezaboravnih trenutaka, zbog prijatelja koje su stekli putujući i svirajući, zbog toga što su nadišli ograničenja pilećih farmi, zbog 70-godišnjeg obožavatelja koji ih je uživo slušao 30 puta, zbog toga što im se odavno sve to previše uvuklo pod kožu. Rock’n’roll je, za veliku većinu, još uvijek virus, bez obzira na slavu, novce ili nedostatak svega toga.
U svakome slučaju, bacite oko, to je zaista zabavnih sat vremena. Iako je glazba koji 6ft Hick sviraju samo solidna i prosječna, njihovi nastupi nisu. Mnogi su izgradili karijere i sa manje aduta u rukavima. Nisam jedna od onih koje na koncertima gnjave i cmizdre ako im netko zgazi prste ili ih zalije nečim, ali uglavnom čuvam rebra i bubrege i pazim da mi nešto ne doleti u glavu. S druge strane, nagledala sam se previše sterilnih i dosadnih izvođača koji samo odrađuju posao da ne bih znala cijeniti one koji daju sve od sebe, sviđalo mi se to što rade ili ne.
Danaja Glavičić
/
