Review
The Horrors izgledaju malo čudno, ako išta u današnje vrijeme može izgledati čudno. Kad kažem čudno, mislim na to da imaju užasno puno kose za petoricu muškaraca, nose preuske hlače, prešiljaste i presjajne cipelice, znaju se često i našminkati, uglavnom u crnim tonovima. Novinari ih pitaju da li ih netko često mlati zbog toga što izgledaju tako nekako ženskasto. Sve to zajedno malo podsjeća na New York Dolls. Ili na Roberta Smitha. Ili na bilo koji goth/dark/post-punk bend iz ’80-tih. I zapravo nije ništa novo u glazbenom svijetu, bit će da su se Englezi, a posebno NME koji ih je inicijalno nahajpao, samo malo ponovno zaželjeli tog stila, kako glazbenog tako i modnog. Sve to zajedno je, naravno, dovelo do brojnih optužbi na račun benda kojima se vrlo lako razbacivati, optužbi u smislu sumnji: “Jesu li oni samo stil bez sadržaja?”. “Skying” odlučno kaže ne.
Kao netko tko se već negdje s 14 odlučio prestati oblačiti, šišati, tetovirati i pirsati u skladu s trenutnim glazbenim i supkulturnim opsesijama, redovito ignoriram nekakve modne, vizualne i stilske postavke bendova. Nije da pokušavam ne suditi knjigu po koricama, nego mi te korice nikad nisu bile toliko interesantne i vizualna impresija nekog benda za mene počinje i završava s artworkom albuma i eventualno kojim videospotom. Tako da, dok mi se prije dvije godine “Primary Colours” vrtio u slušalicama, vrtio se jer je publicitet koji su The Horrors njime dobili bio sasvim opravdan, s modnim dodacima ili bez njih – to je vrlo zanimljiv album koji svoje raznorazne post-punk, new wave, synth rock, goth rock i shoegaze idole i utjecaje ne reciklira, već spaja i oživljava u jednoj više nego pristojnoj glazbenoj avanturi. (Bacite uho na Sea Within A Sea). Budući da je bio poprilično mračno atmosferičan, pretpostavljam da se svidio mnogim mladim Wertherima-hipsterima u UK-ju, što je, eto, zajedno sa šminkom i oblekicom, Horrorse i dovelo pod taj nesretni upitnik. Ako vam se u glazbi Horrorsa svidjela upravo ta tamna strana, “Skying” će vas vjerojatno razočarati. Međutim, ako vam se dopada njihov eksperimentalni duh i glazbena ambicija, “Skying” ima potencijal da usputno druženje s Horrorsima pretvori u trajnije prijateljstvo. Kao i u prethodnoj pauzi među albumima, Horrorsi i ovoga puta izvode nekakav kameleonski trik - iako se u žanrovskoj mješavini nije promijenilo ništa osim možda omjera sastojaka, “Skying” je po pitanu atmosfere i općeg dojma gotovo negativ svoga prethodnika - usudila bih ga se opisati pridjevima poput poletan, šarolik, djelomično sunčan čak i kad je djelomično oblačan i ubaciti u kategoriju “feel good” albuma.
Tome zasigurno pridonosi nekoliko estetskih zahvata koje su The Horrors poduzeli - sve je još više nego ranije utopljeno u valove synthova koji njihovoj glazbi daju toplinu koju dosad nije imala, njihov vokalist Faris Badwan više ne pjeva kao ljuti luđak kao što je to bilo na “Primary Colours” i ranije, već se spušta u standardniji, smireniji postpunkerski bariton koji u potpunosti paše opuštenijoj atmosferi ploče, a ambicije podebljavaju i ponekim izletom u orkestracije. Taj malo drukčiji pristup možda je najočitiji u “You Said”, koja bi mogla biti dosad najbolja stvar koju su Horrorsi izbacili, te u gotovo nježnoj “Still Life”, pjesmama kojima po prvi put u njihovoj karijeri možete mirne duše prilijepiti epitet predivnih. Prve dvije minute kaleidoskopske “Endless Blue” pokušat će vas uvjeriti da ste zalutali na neki od onih ambijentalnih albuma za lakše usnivanje pa se nemojte prestrašiti kad odjednom zapraše gitare i odvedu ju u potpuno suprotnom smjeru.
Koliko god se The Horrors za ovaj album smekšali, još uvijek je to u osnovi gitarski album i svidjet će vam se pod uvjetom da vam se i inače sviđa smislena distorzirana psihodelična gitarska buka. Također, i dalje si vole uzeti mnogo vremena i prostora da se pošteno izrifaju i raspištolje, pa su tu i dvije mamutske, osamminutne, slojevite i moćne stvarčine, “Moving Further Away” i završna “Oceans Burning”, izgrađene gotovo kolaž stilom kojim se jedna etapa nastavlja na drugu i koje će zahtijevati više preslušavanja i više stpljenja dok ne otkriju sve svoje čari.
Ono što “Skying” nema je ono što The Horrors kao bend ni dosad nisu imali, a što može i ne mora biti neki veliki nedostatak - radi se o čisto soničnom užitku, jer neku veliku poeziju od njih dosad još nismo čuli, niti pokazuju ikakve namjere da se pretvore u bend s nekakvom, bilo kakvom porukom. To ga čini albumom idealnim za preslušavanje u trenucima u kojima ne želite razmišljati o ničemu, a The Horrors bendom koji od vas ne zahtijeva nikakav pretjerani emocionalni ni misaoni angažman. Možda se tu ipak radi o pitanju stila povrh sadržaja, iako malo drukčije postavljenom nego u uvodu priče. Treba nam i takva “vrsta” glazbe, a The Horrors definitivno znaju kako je iskuhati, poslužiti i učiniti zanimljivom i više nego vrijednom pažnje. Bez posebnog motiva, samo glazba za malo endorfina u krvi.
Danaja Glavičić
