Review
Sir Charles Barkley, prgavo nisko krilo Phoenix Sunsa i Houston Rocketsa, se sigurno čudio dok je ispijao svoj Hennesey čitajući da je upravo on kao takav inspiracija za ovo nešto što se odaziva na ime Gnarls Barkley. A to nešto djelo je sive eminencije iza ritam mašine i jednog soul pjevača malo jačih proporcija čak i za američke standarde. Ljudi u pitanju su DJ Dangermouse i Cee – Lo Green – jedan Britanac i jedan predstavnik stanovništva policijske države broj jedan.
DJ Dangermouse postao je poznat spajanjem Jay – Zjevih voklala sa negova The Black Album sa instrumentalima sa bijelog albuma od Beatlesa stvorivši tako nešto što se zvalo Grey Album i što su odvjetnici liverpulške četvorke žestoko napali smatrajući da se krše iskonska prava Paula McCarnteyja da postane još bogatiji nego što jest. Mada se na Internetu još i dan-danas može naći torrent sa Jay-Zjevim vokalima da se rade remixevi po izboru; i to sa vokalima koji su pušteni od strane njega samoga, dakle sa odobrenjem. Kada ne radi mash-upove, Dangermouse producira, a zadnje što je izašlo ispod njegova producentskog čekića jest dugi album od Gorillaz koji se prodao u više od pet milijuna primjeraka čineći i Damona Albarna još bogatijim nego što jest.
Jedni tko je tu najsiromašniji jest zapravo Cee – Lo Green koji je napisao i producirao ono što nas je progonilo prije par mjeseci a to je Don`t Cha od Pussycat Dolls i objavio par solo albuma te nešto materijala sa Goodie Mob. Zapravo, svi su oni prljavo bogati dok poštena radnička klasa pati.
Ipak, ovaj projekt nije rezultat jednako prljave želje za još zelenog novca već tri godine sustavnog razmišljanja i priprema kao i pametnog korištenja MySpace servisa jer je singl Crazy došao na prvo mjesto britanske top-ljestvice singlova samo na temelju broja downloada. Fizičkog izdanja singla nije niti bilo do tog događaja. Također nakon što je pažnja na projekt skrenuta, singl je povučen iz prodaje pod premisom "da ljudima ne dosadi". Hmm… zanimljivo; glazbenici sa osjećajem za mjeru; pitam se što je sljedeće? Keith Richards mijenja krv ne samo sebi već i svima koji su kupili kartu za zagrebački koncert? I sve to gratis, iz čiste filantropije?
Ipak, da se ne skrene sa teme mora se reći da je ovaj album stvarno iznenađenje godine sa barem osam jakih singlova među četrnaest pjesama a to je 57, 14% materijala. Gone Daddy Gone sa svojim uvodom a la Denis&Denis mada je to zapravo obrada od Violent Femmes; Smiley Faces sa toplim soul glasom Cee-Loovim i The Boogie Monster samo čekaju da skoče Cijenjenom Čitatelju™ za vrat kada će pospan negdje oko polovice osmog mjeseca paliti radio za razbuđivanje. A možda i neće…nisam baš neki prorok, loše mi ide na kladionici ovih dana.
Antonio Hadrović
/
