Review
Riječki rock-sastav Morso, i sam nastao iz sinergije dvaju bendova, u Australiji je nedavno dobio novi rukavac. The Siids su, naime, duo kojeg su za boravka u Sydneyju osnovali Stanislav Grdaković i Darko Terlević, dvojac koji je svojedobno u Morso ušao iz benda Delusion. Nova je to glazbena avantura glazbenika očito nespremnih na tapkanje u mjestu, bilo ono stilsko ili komercijalno. Jer, ne samo što The Siids žanrovski bježe poetici benda iz kojeg su izniknuli, već zrači i novim komercijalnim potencijalima.
Srećom, ne nauštrb kvalitete. Naprotiv, "Brutalist", debitantski album novog riječkog glazbenog dua, svjedoči prilično vitalan stvaralački duh, a polje kojeg taj duh pokriva ono je koje su zadnjih godina pohodili bendovi poput White Lies ili Editors. Dobivamo tako pažljivo krojen synth-pop ozračen novovalnom sintetikom i estetikom osamdesetih, uz nužne svježe autorske priloge.
A te svoje autorske priloge Stanislav i Darko ovdje su rasporedili kao da su se služili kapaljkom, postupno, iz pjesme u pjesmu, nadodavajući nove slojeve i rješenja taman dostatna za kvalitetnu debitanstku zbirku. Otvarajući je u manirama jednih Depeche Mode ("Lovers", zajedno s nepotrebnim poluminutnim prologom "Heavy Weather") pa New Order ("Feeling"), "Brutalist" se na početku doima vještim prežvakivanjem nekih općih žanrovskih mjesta osamdesetih, ali s dovoljno obećanja da se promakne u nešto snažnije. To snažnije se i događa, i to vrlo brzo – već u sljedećem trolistu pjesama skladbe postaju slojevitije, donekle i mračnije (zahvaljujući možda prije svega vokalima koji više podsjećaju na Gahana nego na Sumnera). "Moments of Laughing" pritom posebno upečatljivo bježi dosad spomenutim uzorima, da bi "Break the Silence" na slavni hit Depeche Mode podsjetila tek naslovom, svojom razvučenom teksturom otvorivši put efektnoj završnici albuma.
"Meaningless / Weightless" na tom je putu još jedan mali zgoditak, nešto nabrijaniji i oštriji nego ostatak materijala. Ono što iskače na albumu pretenciozna je, ali ne i nezanimljiva osmominutna "Freedom", te završna "Out of Tune", koja svojom prozračnošću na samom kraju albuma ostavlja veliko obećanje, ali i namiguje kako pjevanje na engleskom u slučaju The Siids možda ipak nije baš najbolja ideja. No, taj izbor svakako ostaje na plećima (i jeziku) samih glazbenika. The Siids su svojim prvijencem (malo nategnuta riječ kad su u pitanju igrači s već više od jedne ili dvije utakmice u nogama, ali ovdje uistinu mislim baš na ovaj projekt i izričaj) pokazali prije svega da promišljaju što i kako žele isporučiti kroz svoju glazbenu radionicu. Ono što dodatno ohrabruje učinak je u naknadnim slušanjima; naime, svaki povratak "Brutalistu" nagrađuje slušatelja pjesmama koje zvuče sve bolje i bolje. Ima u svim ovim zaključcima i nešto kredita, ali neovisno o budućim otplatnim ratama, prvijenac The Siids zavrjeđuje tople preporuke.
Toni Matošin
/
