Wallflower

Review

Diana Krall, uspješna jazz pijanistica i pjevačica koju krasi nježan alt je zakoračivši u pedesete izdala dvanaesti studijski album, u mnogočemu sasvim drugačiji od svih njezinih dosadašnjih albuma. Prisjećajući se djetinjstva i mladosti, ova peterostruka dobitnica Grammyja, izabrala je pop/rock balade iz 60-ih, 70-ih i 80-ih koje je voljela slušati i koje su na neki način obilježile njezinu mladost te na razočarenje nekih i iznenađenje mnogih snimila apsolutni ne-jazz album.

"Wallflower", album koji je ime dobio po istoimenoj pjesmi Boba Dylana, koja se također može pronaći na popisu odabranih „pop/rock standarada“, možda nije njezino najzanimljivije i najbolje izdanje, ali će nesumnjivo pronaći put do mnogobrojne publike. Iako na sceni postoje nebrojne vokalistice koje se kreću u sličnim žanrovima kao Diana, a pokazuju izniman pjevački talent, ona je ipak svojom nježnom, nenametljivom i profinjenom karizmom već davno osvojila pažnju mnogobrojne publike, što dokazuje i činjenica da su njezini albumi jedni od najprodavanijih suvremenih jazz albuma.

Kada sam prvi put slušala album, čitajući playlist, očekivala sam odabrane pjesme u jazz verziji, međutim dočekalo me iznenađenje. "Walflower" je isključivo pop album. Vokal Diane Krall je ravan, predvidljiv, odmjeren, bez ikakvih iznenađenja, a takvi su i aranžmani. Zanimljiva činjenica je i da Diana na većini pjesama ne svira piano, nego samo pjeva. Upravo na njezino inzistiranje, taj dio je odradio slavni producent David Foster, koji je uz Dianu i jedan od glavnih "krivaca" za ovakve aranžmane i zvuk na albumu.

Album sadrži kolekciju izuzetno poznatih hitova iz takozvane  baby-boomer pop ere, kao što su: "California Dreamin", "Desperado", veliki hit Eaglesa, "Superstar", sjajan hit The Carpentersa, "I Can’t Tell You Why", koju je Diana izvela nježno i šaputavo s bossa nova aranžmanom, također od Eaglesa. Zatim, "Sorry Seems to be the Hardest Word" Eltona Johna, "Operator" (Jim Croce), "I’m Not in Love" iz 1975., britanske grupe 10 cc, "Feels Like Home" Randyja Newmana, kao jako nježan i intiman duet s Bryanom Adamsom te "Don’t Dream It’s Over" (hit Crowded Housea iz 1986). Uz njih, tu je i Dianina interpretacija nove pjesme slavnog Paula McCartneyja, "If I Take You Home Tonight".

Osim dueta s Bryanom Adamsom, na albumu je i duet s Michaelom Bubléom na pjesmi  Gilberta O'Sulivana "Alone Again (Naturally)", a na Dylanovoj pjesmi "Walflower", koju je Diana svojim dubokim glasom interpretirala u autentičnom, melankoličnom tonu, gitaru svira talentirani mladi producent, kantautor i gitarist Blake Mills.

Iako će se mnogi razočarati ovakvim izborom pjesama, a i samim žanrom na novom albumu Diane Krall, mišljenja sam da umjetnik ima pravo činiti u glazbi što želi, dokle god to čini s ljubavlju. Također, već je na nekoliko posljednjih albuma Diana povremeno "letjela" izvan jazza, pa je ovakav, žanrovski drugačiji album bio samo pitanje vremena.

Aranžmani na "Wallflower" su uglavnom predvidljivi, s tek nekoliko kratkih sola na pianu te rijetkim i jedva zamjetnim vokalnim modulacijama. Ipak, album definitivno ima svoju emotivnu snagu i glazbenu kvalitetu. Ostatak dojma je isključivo stvar ukusa i osobne preference.

"Wallflower" možda neće zadovoljiti ljubitelje jazza, ali zasigurno će se svidjeti obožavateljima Diane Krall.

Katarina Funarić