Review
Najnoviji album Diane Krall izazvat će oprečne reakcije među fanovima, ovisno da li spadaju među one koji su do Diane Krall došli preko popa ili easy listening idioma ili one koji su iskonski jazz ljubitelji i pamte njene albume iz sredine 90ih kao što je All for You. Ovi potonji vjerojatno Diani Krall već dulje vrijeme, naročito od albuma The Look Of Love, zamjeraju ''plivanje niz struju'', tj. sve učestalije napuštanje improvizacije i koketiranje s konvencionalnim gudačkim aranžmanima zadnjih godina. Krall je započela karijeru s klavirskim triom, u kojem je i tada pjevala, ali je veći akcent bio na njenom vrhunskom klavirskom umijeću, koje je na višoj razini od njenih vokalističkih sposobnosti, da bi s godinama prešla u vode gotovo pa 'adult popa' – i tako pridobila masu obožavatelja koji vjerojatno u životu nisu nikad slušali jazz. Takvima će se ovaj zadnji album, Quiet Nights of Quiet Stars zasigurno svidjeti, jer se radi o vrlo pitkoj kombinacijimainstream jazza i bossa nove.
Repertoar se sastoji od bossa nova klasika, Tin Pan Alley standarda prearanžiranih u bossa nova stilu i pokojeg pop broja autora kao što su Burt Bacharach i Bee Gees. Album je snažno obilježen jednim poznatim zvukom – aranžerskim trademarkom Clausa Ogermana, slavnog 79-godišnjeg aranžera s kojim Diana Krall surađuje još od albuma The Look of Love i pariškog koncerta. Radi se o vještom aranžeru koji je u stanju učiniti da masovni orkestar zvuči kao komorni sastav i čiji su meki aranžmani kao stvoreni za ''tihe noći'' iz naslova albuma. Najpoznatiji je po aranžiranju legendarnog albumaFrancis Albert Sinatra & Antonio Carlos Jobim, prvog od dva albuma dueta koja su ta dva velikana glazbe zajedno snimila. U tom kontekst se Krallin album čini kao deja vu, pogotovo u pjesmama kao što su Jobimove The Girl (Boy) from Ipanema i Quiet Nights of Quiet Stars (odnosno Corcovado u originalu), koje su se pojavile i na albumu Jobima i Sinatre, pa se čini kao da Ogerman daje omaž samom sebi.
I dok su aranžmani na oba albuma frapantno slični, velika je razlika u uvjerljivosti vokala – Jobim i Sinatra su bili izuzetni vokali, sa sposobnošću da slušatelja emocionalno angažiraju i uvuku u pjesmu, dok Diana Krall ima tehnički savršen i precizan vokal, no bez onog ''viška'' koji čini velike vokaliste. Zato su najbolji trenutci na albumi njeni povremeni kratki klavirski solaži koji prizivaju u sjećanje njene jazzerske početke i koji se lijepo ističu na pozadini Ogermanovih suptilnih orkestracija bez da se izgube u obilju instrumentacije.
I dok su bossa nova standardi (spomenuti Corcovado i Boy from Ipanema, teEste Seu Olhar Joaoa Gilberta) odrađeni kao čista ''repriza'', bez mnogo inovacije, album krije i par vrlo ugodnih iznenađenja, kao što su BacharachovWalk On By i How Can You Mend A Broken Heart Bee Geesa, koji zvuče interesantno i svježe u bossa nova ruhu, i gdje Krallina ravna vokalna interpretacija ispada kao prednost, i efektno očuđuje dobro znane pjesme.
Inače, Kralline vokalize nikad nisu bile njena jača strana, s obzirom na njen ograničen raspon i suzdržanu interpretaciju, ali to je stvar ukusa, pa se i takav stil može predstaviti kao svojevrsni ''brand''. Nije to ništa novo, i prije Diane Krall smo slušali pjevačice kao što su Julie London ili Astrud Gilberto koje su svoje ograničene vokalne sposobnosti uspješno ''brandirale'' i stekle prilično obožavateljstvo.
Krall u svakom slučaju radi dobru glazbu – sve je to napravljeno znalački, s ukusom i ispolirano do detalja, no ipak postoji opasnost da se glazbenica značajnog talenta koja je studirala na prestižnom Berkleeju pretvori u ''dinner jazz'' izvođačicu. Ali istodobno je to njeno naginjanje prema lepršavoj lakoći razlog njene popularnosti kod tako široke publike i velikog uspjeha općenito (npr. njen album When I Look In Your Eyes bio je prvi jazz album u 25 godina koji je bio nominiran za Grammy kategoriju ''Album godine''). Neki će cinično primjetiti da je dio uspjeha i u domišljatoj PR strategiji uključujući igranje na kartu fizičke pojave, jer sa čisto glazbenog stanovišta je teško objasniti kako se to Diana Krall lansirala u zvjezdanu orbitu, ispred niza drugih jazzerica kao što su npr. Holly Cole, Karrin Allyson ili Tierney Sutton koje su u najmanju ruku jednako talentirane, a uz to ekspresivnije vokalistice i interesantnije improvizatorice. Krall je jednom i napravila iskorak iz rutine snimivši prije par godina zanimljiv album The Girl In the Other Room, možda njen najbolji album nakon omaža Nat King Coleu All For You iz 1996. The Girl In the Other Roomnije bio ''čisti'' jazz, no to nije ni važno ako je glazba kreativna i ako je napravljena s umjetničkim integritetom. Nasuprot tome Quiet Nights of Quiet Stars čini se kao ciljano komercijalni proizvod, i podatan materijal za Krallinu najnoviju turneju na kojoj predstavlja ovaj album.
Ipak, fanovi koji vole Krallin opušteni alt, koji svakako ima svog šarma, voljet će i ovaj album, a možda ni zahtjevniji jazz slušatelji neće previše prigovarati jer album sadrži neke od najljepših kompozicija (Krall je uvijek imala vrhunski ukus pri odabiru materijala), kojima ni ziheraška obrada ne može oduzeti užitak koje pružaju pri slušanju.
Mirna Marić
/
