Review
Zar Stranglersi još uvijek sviraju? Sviraju. I više od toga. Bend s tridesetpetogodišnjim diskografskim stažem i u poznim je godinama sposoban objaviti album vrijedan pažnje i ponovljenih slušanja. Za razliku od nekih svojih suvremenika koji se na tržištu pojavljuju sa beznačajnim izdanjima, ili nas pak dave prežvakanim i nimalo svježim materijalima, davitelji iz engleskoga grada Surreya albumom Giants dokazuju da im ideja ne nedostaje. Ključna riječ? Fluidnost. Klasična mješavina post-punka i popa donosi nam deset novih zgoditaka na kojima je bend radio dvije godine. Neke ideje na realizaciju su čekale čak deset godina, sada su napokon našle svoje mjesto na 17. studijskom albumu grupe. U međuvremenu je došlo i do promjena u postavi – umjesto Paula Robertsa mikrofon dijele gitarist Baz Warne i basist Jean-Jacques Burnel.
Bilo kako bilo, The Stranglers od samog početka drže konce u rukama. U divove nas uvode instrumentalnim komadom Another Camden Afternoon u kojoj se ističu basist Burnel i klavijaturist Dave Greenfield svojim virtuoznim dionicama na Hammondovim orguljama. Već slijedeća numera Freedom is Insane koja počinje polaganim tempom, no brzo se razvija u brzu pjesmu, tipična je stranglerica. Naslovni broj, pjesma je s vrlo dobrim dionicama bas-gitare i vokala što se osobito osjeti u refrenu, Lowlands je još jedan brži i uz to simpatični broj, a My Frickle Reslove slušatelja vraća u laganiju atmosferu. Time Was Once On My Side zvuči kao pjesma koja bi se komotno mogla „utrpati“ na Blurov album Parklife dok je Mercury Rising opet tipična stranglerica s naglaskom na sredinu 1980-ih, ritam-mašine, sintetizatorske efekte i zarazne Greenfieldove dionice na klavijaturama. U ovoj i slijedećoj, na španjolskom jeziku pisanoj Adios (Tango) zlobnici će reći da vokal previše zvuči kao Mark Knopfler i mora se priznati da sličnosti postoje, međutim, to je sve što se tiče Dire Straitsa.
Vodeći računa o dinamici samog albuma, davitelji su svoje novo djelo posložili tako da ne nedostaje ni polaganih ni bržih pjesama. Pritom su pazili da svaki slijedeći snimak bude kontrastan onom prethodnom. Zbog toga su za kraj ostavili 15 Steps, jednu vedriju numeru u kojoj spominju veterana rock 'n' rolla Eddieja Cochrana. Iako su već i sami veterani (članovi zajedno imaju 242 godine) ne zvuče nimalo ocvalo ni olinjalo. Životno i sviračko iskustvo na njihovoj je strani i to su znali iskoristiti snimivši album koji unatoč retro-zvuku zvuči svježe i koji uvijek možete slušati dok usput radite neke „sitne“ poslove.
Bojana Perhat
/
