Review
Sjećate se “Young Folks”? Zarazna melodija, kul animirani video, boy-girl vokali i zviždanje, ne zaboravimo to zviždanje koje rijetko kada ispadne tako sretno neiritantno, zabavno i ljepljivo po uho? Ako ne, mora da ste prespavali većinu 2006. i nekako propustili taj uvrnuti komadić popa iz švedskih tvornica, koji je zasluženo lansirao Peter Bjorn And Johna i njihov Writer’s Block na ljestvice najboljih albuma te godine, a nije naškodio ni Concretesima, čiju su Victoriu Bergsman dečki angažirali da odigra glavnu žensku ulogu. Nakon toga, nestali su s radara na pet godina.
Nestanak s radara uglavnom znači diskografsku tišinu, no za PB and J bilo je upravo suprotno: bili su vrijedni i u dvije godine izdali dva albuma, ali su oba promašila metu kod njihove publike. 2008. izlazi Seaside Rock, potpuno neočekivano ispunjen gotovo u potpunosti instrumentalnom glazbom, poprilično nepristupačan, lišen vokalnih melodija i harmonija koje dečkima tako dobro leže i koje su u krajnjoj liniji jedan od elemenata koji je dotad kod njih bio gotovo u prvom planu. Zašto i čemu takav potez koji im je potpuno zatvorio komercijalna vrata koja je Writer’s Block dobrano odškrinuo, teško je reći. Može biti da je riječ o napadu panike koji često zna zadesiti indie bendove na pragu bilo kakvog uspjeha osim umjetničkog, a može biti i da su na taj način ispunili neke svoje glazbene hirove. Bilo kako bilo, prošao je prilično nezamijećeno, možda ne toliko zbog toga što to nije dobar album, koliko zbog toga što ima bendova koji to mogu mnogo bolje i što su se toliko udaljili od svog terena da ih nitko nije bio voljan slijediti. 2009. nastavljaju u eksperimentalnom tonu, sa za njih mračnim Living Thing koji se uglavnom oslanja na perkusije, synthove i elektroniku i koji im dodatno briše komercijalni potencijal, iako ih vraća na pravu putanju u umjetničkom smislu – iako gotovo u potpunosti bez njihovih trademark gitara i bez finih dancefloor poskočica, pokazao je da su dovoljno dobri autori da se snađu i u novim glazbenim okruženjima i rezultirao sa nekoliko malih “off” electropop remek-djelca kakva od njih i očekujemo (I Want You!, Stay This Way i posebno Blue Period Picasso.). I da, sva trojica su ponovno uzela mikrofon u ruke i zapjevala i stvar je ponovno počela sličiti na onaj bend na kojeg su se svi zakačili te za njih ključne 2006.
Dobra vijest: bit će da su se skroz ispucali, jer Gimme Some nije nikakav eksperiment već drastičan i odlučan rez i povratak na “dobro staro”, album kojeg su svi čekali nakon Writer’s Block i koji je njegov logični nasljednik. Zato, svi vi koji ste se “isključili” nakon njega, vratite se jer je ponovno sve tu - eksplozivne gitare, zarazne melodije, bombastični refreni, pršteća energija i najvažnije, ono što je cijelo vrijeme zapravo najviše nedostajalo, a to je zabava, zabava, zabava. PB and J nisu Ameri i zato nemojte zabavu očekivati u onom površnom, niskom, vulgarnom i glupavom obliku u kakvom ju uglavnom nude njihove pop zvijezde. Iako se ovdje ne udaljavaju mnogo od standardnih tema vezanih uglavnom za problematiku suprotnog spola i, u nešto manjoj mjeri, noćnog života koji se uglavnom svodi ponovno na to isto, oni to znaju upakirati u inteligentne, sofisticirane, privlačne, pitke i dobro osmišljene i komponirane pop-rock pjesmice kojima produkcija daje samo onaj završni “touch”, što je upravo ono što Švedsku drži zacementiranu na glazbenoj karti svijeta još od vremena, pa, negdje nakon ABBA-e. Album otvara bombastična carpe diem party himnica Tomorrow Has To Wait, koja mu odmah od starta daje određeni pečat hitnoće i uzbuđenja koji se prelijeva i u Second Chance, koja ima hitoidni potencijal mjerljiv s Young Folks, iako ovoga puta zviždanje zamjenjuju opaki riffovi i egzotične perkusije. PB and J ponovno pronalaze i svoju žicu za blago melankolične polubalade u Eyes, Lies i možda najviše u predivnoj May Seem Macabre, ali ih ovoga puta ostavljaju u nekakvom optimističnom tonu, što Gimme Some u konačnici čini vjerojatno najvedrijom i najsunčanijom pločom u njihovom katalogu. Dobre vibre dolaze uglavnom u soničnom obliku, budući da lirično i ovdje zadržavaju svoj prepoznatljivi gorko-slatki stil, kojim će u sunčanu pjesmu pod površinu utrpati i ne baš toliko sunčane emocije. To najviše dolazi do izražaja u Down Like Me i I Know You Don’t Love Me, koje uvjerljivo prenose ono što je u pop glazbu inatljivo uveo Beck svojom “Loser”, a obje, iznenađujuće, bude reminiscencije na blaži dio kataloga Jesus and Mary Chain i soft shoegaze zvuk negdje s kraja ’80-tih. Još jedno iznenađenje dolazi u obliku ultrakratkih, žestokih, neispoliranih Breaker Breaker i Black Book koje su čisti punk i kojima se PB and J vraćaju na same početke svoje karijere. Sve u svemu, trojka ponovno zvuči inspirirano, moćno i ujedinjeno, usisavajući djeliće pop-rock prošlosti i pretvarajući ih u malo izobličenu, pozitivno iskrivljenu i švedski stiliziranu sliku pop-rock sadašnjosti, što prošla dva albuma čini još manje smislenima i ostavlja ih u prašini s poukom: “Don’t fix it if it ain’t broken.”
Budući da Gimme Some traje nekih 40-tak minuta, što je otprilike onoliko koliko ja svakodnevno migriram do posla, uglavnom sam ovaj album preslušavala odvrnut do maksimuma sama u autu. Budući da sam jedan od onih mrzovoljnih ranoranioca koji nikada neće prestati mrziti činjenicu da se moraju buditi prije negoli Sunce dostigne neku pristojnu visinu na nebu, moram priznati da jako dobro prolazi na jutarnjem testu na cesti - briše bezvoljnost, tjera vas da se svim silama suzdržavate da ne prekoračite sva ograničenja brzine i ima efekt trostruke kofeinske doze ravno u žile. Tome bendovi kao što su Peter Bjorn and John i služe. Na neko vrijeme su to zaboravili, ali dobrodošli natrag.
Danaja Glavičić
/
