Iako industrial nije bio nova pojava u glazbi, njegovo sljubljivanje s metalom u osamdesetima svakako jest i moralo se čekati skoro sam kraj toga desetljeća da bi došlo do pravoga trenutka gdje su se ta dva glazbena pravca napokon sjedinila u logičku cjelinu nove teške industrije. Tri su definirajuća albuma izašla u razmaku manjem od dva mjeseca na samom kraju 1989. godine i pokrenula cijelu žanrovsku lavinu, svaki na svoj način. “L’eau rouge” švicarskih The Young Gods, Ministryjev “The Mind Is a Terrible Thing to Taste” te “Streetcleaner” naših današnjih gostiju, britanskih Godflesh. Od ova tri, “Streetcleaner” je uvijek bio najviše naslonjen na metal te estetiku nihilizma i beznadnosti, a svojom gušećom atmosferom otvorio je do tada neistražene prostore u krajoliku metala.

Godflesh je kroz cijele devedesete nastavio izdavati kvalitetne albume i s dovoljno pameti ne pokušavajući napraviti izravnu kopiju onog prethodnog. Uvijek dodajući nešto novo, bilo je tu i utjecaja duba, hip-hopa i raznih drugih elektroničkih primjesa koje su vladale scenom tada, ali su uvijek i prvenstveno služili kao ispušni ventil Justinu Broadricku i Benu Greenu u njihovom nošenju s ovim svijetom. Albumom “Hymns” iz 2001. godine i naknadnim Broadrickovim osnivanjem Jesua činilo se da su Godfleshu dani odbrojani, ali kako to biva, prolaze vode, oblaci prolaze i dani ispod njih prolaze te 2009. godine grupa nastavlja s radom i “Purge” je treći izdani album nakon ponovnog okupljanja, a deveti ukupno.

Boris Čičovački