Review
Mijenjanje glazbene odjeće za Alison Goldfrapp je sasvim ustaljena stvar i da se slučajno dogodi ponavljanje zvuka dvaju uzastopnih albuma, pomislili bismo da nešto nije u redu. U okviru pop zvuka se dosta eksperimentiralo, a kasnije i utjecalo na druge. Čudno je stoga što je ovaj duo otišao u smjeru trendovskog 80s zvuka, a još čudnije što je sve skupa rezultiralo lošim i nezanimljivim albumom.
Nakon prvog singla se stvarno nije moglo očekivati nešto ovako loše. Rocket je odličan electrop kojem su sintisajzeri tek zabavna podloga koji plesnom čine zaraznu melodijsku liniju koja bi se dobro snašla i u bilo kojem drugom aranžmanu. Toliko dobar prvi singl još više šteti mlakim ostalim pjesmama jer ih u kontrastu još više upropaštava.
Goldfrapp su ovim albumom pokušali vratiti vrijeme u eru sprava za vježbanje koje su ispromovirale Olivia Newton-John i Jane Fonda, no, na ovu glazbu nitko neće htjeti vježbati. Ni plesati. Niti se ikako zabavljati. Vrijeme je uistinu vraćeno, no zvukovi koji su tada bili in samo zato što je računalna tehnologija bila u svojim povojima sad zvuče zastarjelo. Sintisajzer kao oslonac glazbe je trenutno jako trendi, no ne i kad proizvodi zvukove koji se mogu čuti u samo na pretečama računalnih igrica. Sve skupa zvuči kao soundtrack njemačkih animiranih uprizorenja Grimmovih bajki koje su domaće televizije puštale u nedostatku recentnijeg dječjeg programa.
Ruku na srce, komercijalni pop osamdesetih je valjda najgori glazbeni pravac u povijesti glazbe koji je rado slušan samo na treš partijima i nije jasno zašto bi ga itko htio kopirati u iskonskom obliku. Već drugi singl albuma, Alive, nije uspio ući ni u top 100 britanske ljestvice singlova pa je vidljivo da ovo ni publici nije zabavno. Alison Goldfrapp, ili se okani spravi za vježbanje ili kupi moderniji sintisajzer.
