Review
Pridjevi su, pojednostavljeno, vrsta riječi koja pobliže opisuje imenice - toliko, pretpostavljam, svi znamo još od ranih školskih dana. Dakle, oni bi trebali činiti stvari jasnijima, njihovom uporabom bismo trebali lakše predočiti ono što opisujemo, skinuti zavjese i ukloniti nejasnoće, sve ovisno o umijeću služenja riječima. Kako glazba i tekstovi benda Pridjevi baš i nemaju namjeru uklanjati magle i zavjese niti sužavati značenja, čini se kako je baš pitanje umijeća poigravanja i komponiranja glazbene sintakse ono što je u prvom planu imao labinski glazbenik Dino Santaleza kad je predložio suradnju zagrebačkim kantautoricama Nini Romić i Ivani Picek.
Još su Mika Male svojim albumom "Vremenom" (i dalje ostajem pri tvrdnji da je u pitanju najbolji hrvatski album 2010.) dokazali da se u Lijepoj našoj itekako zna skladati i pjevati u tonalitetima i visinama što bježe zacrtanim okvirima i uobičajenim žanrovskim i klanovskim šablonama. Od tada su se javila, za domaće pojmove, brojna imena koja su odlučila naći svoj jezik i svoje mjesto pred mikrofonom naoko težim putem, odnosno, oslanjajući se isključivo na glas iznutra umjesto uobičajenih odaziva na "savjete" nekog drugoga. "Ako je", pjesma što otvara nastupni album novog benda na našoj, (vrlo) uvjetno rečeno, alternativnoj sceni, već prvim koracima gitare i svirkom eteričnih vokala izražava svoju želju i nakanu da lebdi negdje iznad, da bježi ne samo stereotipima nego i samoj glazbi. I uistinu, u nadolazećim pjesmama (a one zaista baš kao da nadolaze, poput vode iz potoka ili žamora ptica što dolijeću u jatima) Dino i njegove odabrane mlade dame sve se više udaljavaju od harmonije i reda, ulazeći u disonantnost, vokalno čak u sugestivnu monotoniju i sve naglašenije nadrealne pejzaže. Rezultat?
Pa, recimo za početak da ovdje zapravo nema tekstova u pravom smislu riječi - o, da, Nina i Ivana pjevaju stihove, ali njihovi su glasovi ti koji ispisuju priču, njihova boja i doseg, i što se ukupne slike tiče, one su mogle slobodno nabrajati dijelove perilice rublja i postići isti učinak. Njihovo dvoglasje instrument je, dakle, koji se ovija oko Dinove gitare - pridjevi u toj međuigri nisu riječi, već čista glazba. A ta čista glazba ne da se krotiti. Ili je njezini pazitelji ne žele krotiti. Sad, tu smo na skliskom terenu, onom koji razlučuje koncept od glumatanja, ideju od halucinacije, poniznost od egoizma. Priznajem da mi je trebalo više slušanja da se probijem kroz nekoliko pjesama što slijede nakon krasnog otvaranja - i "Kantarion" i "Pjesma o drveću" su mi na prvu zamirisale na vješto skrivenu bezidejnost, ali naknadno podešavanje uha na vrlo specifičnu zvučnu tapiseriju "Pridjeva" otkriva cijeli pažljivo sastavljani i rastavljani svijet kojeg ovdje dobivamo baš kao na dlanu, kako sugerira jedna od pjesama. Tek kad to osjetite, možete, primjerice, uživati u prebiranju po melodiji i stalnim bježanjem od nje u "On je jesen" ili u sličnim lutanjima već spomenutoga "Svijeta na dlanu".
Nije ipak riječ o istinskoj pobjedi sadržaja nad stilom. Rekao bih čak da je velika odlika albuma upravo njegovo kratko trajanje (svega pola sata), jer ono što su Pridjevi imali pripremljeno za ovu prvu prigodu teško da može izdržati dužu minutažu, odnosno, ne vjerujem da bi i sva podešenja izdržala još nekoliko pjesama. Sjajan gitarski vrtlog "Požuri polako" taman na najbolji mogući način amortizira bljedunjavost "Lucifer i ja" i nadograđuje potencijal pulsirajuće "Ubila sam cvijet" da bude efektan svršetak prije formalnog epiloga. Ne želim povlačiti poveznice s nekim poznatim imenima iz bliže i dalje prošlosti - namjerno, jer trojka koja je s krhkom "Tužnom" zaokružila svoju kratku nastupnu priču zaslužuje tretman rezerviran za originale. Makar stilski, na razini ideje i izgradnje glazbenogwidescreena, Pridjevi su napravili sjajan posao, oživjeli su - eto, ipak da spomenem jedno ime - Ivanu Brlić Mažuranić u jednom posve novom, suvremenom ambijentu i dali nekim odbjeglim snovima pridjeve bez da su im pritom konkretne riječi uistinu važne i glasne. Na kraju, gašenjem posljednje pjesme, čak prestaje biti važno bi li album "izdržao" još koju pjesmu - to je to, to je sve što ova predstava nudi, sve što su njezini glumci i pokretači pripremili za ovu prigodu. Baš kao da su zadnjom notom odaslali onu posebnu vrstu naklona, onu koja sugerira da su sve manjkavosti uzete u razmatranje i poslane na doradu, za neku drugu prigodu, neku drugu zbirku. Neke nove pridjeve.
Toni Matošin
/
