Review
Trebalo bi nekom, možda UN (šalamala) odredbom na svjetskoj razini ukinuti recenzije kompilacija zvanih Best Of, Ultimate Collection, Greatest Hits, Ultimate Hits...
Kada malo bolje razmislite o čemu uopće možeš pisati u recenziji kada su u pitanju takve kompilacije? Često se one izdavaju bez ikakve suglasnosti s autorima kada neka izdavačka kuća osjeti da bi mogla još iscicati neku paru na račun, obično bivših pulena. Ili autori ne znaju što bi novo dali na tržište (jer nemaju novih ideja) pa smisle neku verziju Best Of-a samo da ne potonu iz svijesti javnosti, kao što je to slučaj s ovom kolekcijom. Naravno ima i onih slučajeva (hvala Bogu) da su takva izdanja logičan step u nečijoj karijeri i posve potreban proizvod. No čak i u posljednjem slučaju, što u stvari recenzirati? Možeš samo nečiju karijeru odnosno nekog autora u cjelini, a to po meni i ne spada u recenzije.
No tu smo gdje smo, kud' svi tud' i mali Mujo, pa hajdemo i ovo izdanje raščerupati.
Za početak, Poison je jedan od onih bendova za koje mi uopće nije jasno kako su se uspjeli održati 25 nevjerojatnih godina – ova kolekcija naime obilježava tu brojku iako su relativno nedavno izdali u dlaku sličan (ali kraći) također „Greatest Hits“ a da u međuvremenu nisu napravili ništa ni da omiriše naziv „hit“ a kamoli izbor hitova.
Isto tako, Poison jednostavno nema dovoljno hitova da uopće može napraviti izbor hitova (a ovdje ima 34 pjesme!!!) koji bi se onda našli na ovako predugosvirajuća dva diska, kad sve što su od hitova napravili, napravili su na prva tri albuma, manje-više. Ukratko, ovo je izdanje vrlo pompozno nazvano Ultimate Hits, ali Poison je oduvijek znao načiniti dobar i uspješan PR (frontman Bret Michaels je velika celebrity i TV zvijezda, čovjek se upetlja u sve živo gdje je dobar PR koji onda prenosi na bend, svaka čast) pa tako je i ovaj put. S tom razlikom da će dosta ljudi ovo izdanje zanemariti upravo radi toga, a možda bi im se baš dopadalo.
Ovo je trebala biti retrospektiva karijere Poisona jer ona sadrži covere, raritete i slične điđe, i kao takva bila bi zanimljiva kolekcija posve novoj publici koja ili onoj koja Poison nije previše doživljavala ili ih ne poznaje pa je u tom kontekstu „Double Dose...“ poprilično dobar album.
Poison je tvrdokorni predstavnik glam rocka, tranvestitskog našminkavanja i friziranja s obaveznim sjajilom na usnama i maskarom na trepavicama (bljak!) i uz bok su krenuli i bili uz doista velike bendove kao što su Kiss, Motley Crew, Cinderella, (tadašnji) Bon Jovi, Def Leppard itd.
S malo manje šminke i dosta manje groznijeg izgleda, no i dalje s mnogo manje dobrih pjesama, Poison je istinito ali nevjerojatno prodao više ploča od većine prije nabrojanih, točnije jedini su ih (ali žestoko) šišnuli Bon Jovi i Def Leppard.
Pa kad odslušate oba diska na „Double Dose...“, koliko god je to u biti poprilično OK glazba (pogotovo nakon nekoliko slušanja) s nekoliko baš sjajnih pjesama, dođe ti da se pitaš (još jednom) kako li im je dođavola uspjelo prodati više ploča od Kissa ili Motley Crewa? I to uglavnom u vrijeme (prva tri albuma) kada je Bret Michaels, zgodni komad frajera (sada, ne prvih godina naravno), uglavnom pjevao u, kako ja to nazivam „neprirodnoj podignutoj vokalno lagi zvanoj unjkanje ili mijaukanje“ , meni nespojivoj s njim. Jer, onih par pjesama koje je prirodno odpjevao su zapravo i postali njihovi najveći (odnosno najbolji) hitovi: „Every Rose has its thorn“, „Unskinny Bop“, „Until You Suffer Some (Fire and Ice)“, „Something to believe in“, „Stand“...
Osobno mi se na ovom izdanju dopadaju pjesme koje je Poison napravio na albumu „Native Tongue“ gdje je na lead gitari, nakon što su iz benda radi prekomjernog drogiranja potjerali originalnog člana (koji je posljednjih godina ponovo sa njima) C.C. Devilla, bio mladi ali vanserijski gitaristički i autorski talenat Richie Kotzen (kojeg smo imali prilike vidjeti prošlu jesen na samostalnom koncertu u Boogaloou) jer je Kotzen Poisonu donio tračak ozbiljnosti, a i glazba se malo okrenula na blues rock koji odlično sjeda uz Bretovo (prirodno) pjevanje, makar je taj album bio komercijalno totalni neuspjeh. (Inače, ako niste znali, originalno je u Poison trebao doći svirati Slash ali je ekipa na kraju odabrala C.C. Devilla jer je imao „neku vatru u sebi koja je pasala bendu“. Hm. Slash je završio u Guns'and'Rosesima, a ostalo je povijest.)
„Double Dose...“ bi bio odlično izdanje da je na 1 CD-u, ali onda bi bio isti kao i prethodni njihovi „Greatest Hits“ albumi. Kao presjek karijere, ovo je vrlo korektno izdanje, s interesantim coverima, naročito Bowievim „Suffragette City“ i Kissovim „Rock and Roll All Nite“. Ah, skoro zaboravih najbolji cover, „Little Willy“ (ne želite znati koja je tema pjesme) od još jednog, daleko starijeg glam benda od Poisona za koji vjerojatno nikad niste čuli, ali je bio odličan dok je trajao 70.-tih, Sweet (kako li sam samo cupkala kao kikićka uz njihove „Co-Co“, „Papa Joe“ i „Fox on the run“ – ah!). )
Ako Poison uskoro ne objave zaista dobar studijski album, bogme će biti teško održavati karijeru samo (vrlo uspješnim) live nastupima i Bretovim pojavljivanjem u raznim reality showovima. Koliko god da je tip šarmantan.
Ali da su momci iskoristili sve što se dalo iskoristiti od slave jesu bogme i to baš kako su i najavili na prvom albumu i hitu: „(I'm looking) Nothing but the good time“.
Anastazija Vržina
