Koncert za klavir, bas i cajon

Review

I to smo dočekali. Jedna od perjanica nove hrvatske scene i možda najveći muzički potencijal u svom godištu, ima svoj prvi album uživo. Snimljen još u studenom 2014. godine, na Hrvatskom radiju Pula pred malobrojnom publikom, koliko ih se već može natiskati u radijski studio.

Od samog snimanja ovog koncerta dosta se toga promijenilo. Miki je sve manje nastupao s klavijaturama a sve više s harmonikom u rukama. Harmonika i repanje, kako li se samo toga sjetio? Pitanje je što je sljedeće kako bi nam i dalje ostao zanimljiv; možda gusle i hip hop? A nakon smrti blagopokojnog Mile Krajine ostala je jedna neupražnjena niša općepopularnog underground harlekina koji predstavlja čuđenje u svijetu. Vjerojatno bi Miki lakoćom popunio i takvo ispražnjeno mjesto pučkog pjesnika koji stihotvori na licu mjesta uz neki narodski instrument.

Na ovom albumu još nema niti puhačke sekcije u liku gospodične Medo s kojom je bend postao kvartet. No kako klasičarski naziv albuma kaže; ovo je koncert za tri instrumenta. I za ljubav svih onih koji vole Miki Solusa, ovdje nalazimo par novijih, neobjavljenih pjesama.

Ako ste pohodili koji od njegovih koncerata, sva je prilika da ste i te pjesme već čuli, no godi kad ih imate i u ovakvom izdanju. I godi spoznaja da Miki i dalje rastura. Sve uz neizostavni „koji klinac?“ moment koji se javlja kod svih koji su ga ikada čuli. Kako kod onih koji ga prvi put slušaju tako i kod onih koji su već navikli na njegove sulude lirične i muzičke vratolomije.

Možda Miki ima pjesama koji i nisu toliko uspjele kao što su npr. „1000 radijatora“ ili „Edo“, ali ih se svejedno ne libi objaviti. Nekako u stilu onih autora koji moraju izbaciti baš sve što su jednom osmislili. Primjetne su i prigodne i pomodne dopune teksta nekih pjesama u angažirano-kritizerskom stilu, no tekst je kod Mikija promjenjiva varijabla. Zapravo, promjenjivo je sve. Sve kako bi i dalje bili zainteresirani za njegov rad. I to je još jedan od dokaza ranije spomenutog potencijala.

Za sve one koji vole drugačiju glazbu koja opet ostaje dovoljno pitka, Miki Solus je odličan izbor. To je valjda već svima jasno. Lakoća kojom je smekšao klimakterične okamine muzičkih kritičara je zapanjujuća. I dalje dobiva petice, gerontofiliji u glazbi unatoč.

Toni Plićanić