Review
Postoji jedna šaljiva teorija o evoluciji odnosa između muškarca i žene: prvo su simpatije pa su momak i cura, onda postaju ljubavnici, svoju vezu potvrđuju kao muž i žena, tijekom godina postepeno se pretvaraju u brata i sestru i završavaju kao dvije sestre.
Ne znam u kojoj su sada evolutivnoj fazi Stephen i Judy (ustvari njihovo prijateljstvo nikad nije iščezlo) ,no siguran sam da su kao glazbeni par na ovom zajedničkom uratku glatko i s uspjehom prošli gotovo sve gore navedene faze.
Veza između ovo dvoje vrsnih glazbenika traje više od 50 godina,imala je ona i svoju nadasve emotivno ljubavnu fazu čiji je završetak rezultirao jednom od Stephenovih najboljih kompozicija ikad – „Suite: Judy Blue Eyes“, eponimna pjesma sa prvog albuma Crosby, Stills i Nasha, posvećena pogodite kome?
Kratko podsjećanje na Stillsa saželo bi se u slijedećem: neuspješno se natjecao za člana tada popularnog benda Monkees, sa Richiem Furayom osniva legendarne Buffalo Springfield, odbija ponudu da bude član Blood,Sweat & Tears,sa Al Cooperom i Mike Bloomfieldom snima odličan album „Supersession“,svira bas na prvom albumu Joni Mitchell,postaje član supergrupe CSN&Y,osnivač je grupe Manassas,pa čak tri verzije Stephen Stills Band. Treba svakako napomenuti mnogima nepoznatu činjenicu da je Stills bio i ostao zaista vrstan,samozatajan gitarist koji se nikada nije trudio istaći tu činjenicu poznatu i priznatu među kolegama.
A kratko podsjećanje na Judy Collins glasilo bi otprilike ovako: sa svega 13 godina svirala je Mozarta, ubrzo postaje tradicionalna folk pjevačica,na trećem albumu pjeva protestne pjesme,druži se sa gnjevnim mladim autorima - Tomom Paxtonom,Philom Ochsom,Bob Dylanom,okušala se kao glumica u Ibsenovom „Peer Gyntu“,njene verzije „Amazing Grace“ i stare škotske kitolovačke pjesme „Farewell To Tarwathie“ ustoličuju je kao vrsnu interpretativnu pjevačicu,mnogi tadašnji mladi autori poput Joni Mitchell,Leonard Cohena,Randy Newmana i Sandy Denny duguju joj veliku zahvalnost.
I tako se nakon Younga,Crosbya i Nasha i četvrti mušketir najbolje vokalne folk/rock skupine nakon duge,duge kreativne stanke odlučio da Urbi et Orbi uz pomoć Judy Collins objavi njihov,rekao bih muralni projekt lišen Spectorovske raskoši i cinemaskopskih aranžmana,materijal koji nije punkcijska igla koja prodire duboko u tkivo,više je to poput lokalne anestezije koja neće umrtviti naša osjetila za lijepo,već će uspostaviti zasluženo stanje opuštenosti i zadovoljstva. Stills i Collins su koordinate svojih glazbenih priča usmjerili prema mirnoj,ali postojanoj matici koja uporno prodire i osvaja već na prvo slušanje. Skrojili su,ne konfekcijsko,već rukom rađeno klasično odijelo koje odgovara gotovo svakoj situaciji i nosi (sluša se) se sa posebnim guštom. Glazbeni je to almanah koji ima svoju unutrašnju ljepotu i prepoznatu vrijednost za razliku od (uglavnom) modernih praznih ljuštura obučenih u naizgled zanimljive kaleidoskopske iluzije koje su samo distrakcija od prave kvalitete.
Glazbeni instinkti Stillsa i Collins ostali su gotovo nepromijenjeni,fino slaganje i nadograđivanje vokala,smirena fleksibilnost i poznata glazbena filozofija,početna i nadograđivana vještina uz primjerenu ravnotežu,diskretna ali minuciozna svirka,provjerene melodije bez praznog sjaja - portal su za prijenos u neko idiličnije vrijeme kada su glazbene muze hodale ovim svijetom,inspirirajući svu silu glazbenika na stvaranje glazbe koja se ne smije zaboraviti ili profanirati. Stoga su njih dvoje reprezentativni čuvari upravo takve glazbene galaksije,pomalo endemskog obilježja.
Zastupljeni materijal (manje - više )nema obilježje novostvorenog,u pitanju su obrade sljedećih pjesama:“Handle With Care“ Travelling Wilburyisa; „Everybody Knows“ Leonard Cohena; „Reason To Belive“ Tim Hardina; „Girl From the North Country“ Bob Dylana; „Who Knows Where The Times Goes“ Sandy Denny.
Nalazimo i Stillsovu „So Begins The Task“; Judyinu „River Of Gold“ specijalno napisanu za ovaj album,te zajedničku „Judy“.
Može se kazati da su nekadašnji ljubavnici zaigrali na sigurnu kartu,no isto tako momčad koja pobjeđuje ne bi trebalo mijenjati, pitanje je da li bi im eventualni izlazak iz njihovog prirodnog staništa u kojem se osjećaju zaštićeno i sigurno donio išta dobrog. Uostalom i sama Judy napominje kako se njene uspomene neće nikada postarati.
Njihov zajednički projekt je osim veličanja ljubavi i apologeza prošlosti. Prošlosti koja je prekrivena crnom koprenom, dok je budućnost ružičastom. To je zato što je prošlost istaknuta iskustvom, a budućnost nadom. A za kvalitetan razvoj glazbe potrebna su oba uvjeta.
Đorđe Škarica
