In the Key of Disney

Review

Trebalo je proći nekoliko adolescentskih boljki i jednako toliko modifikacija svjetonazora da shvatim kako The Beach Boys nisu tek ona neka stara tipično američka pop-grupa što pjevuši ljetne hitiće kojih se prisjećamo u nostalgičnim filmovima. Prirodno, nadodao bih; ne da se opravdam, već zato što sam uistinu uvjeren da neke ljubavi rastu polagano. Tom putanjom sam upoznao prvo razoružavajuće ljepote "Pet Sounds" a potom i fragmente ovih dana ponovno aktualnog remek-djela "Smile", dobivši spiralno prodirući uvid u genij Briana Wilsona. Način i sredstva kojima je taj kalifornijski zaljubljenik u Gershwinovu "Rapsodiju u plavom" u samo nekoliko godina zadužio američku i svjetsku glazbenu baštinu prošloga stoljeća razoružao je i najsarkastičnije face postmoderne, što ga je amnestiralo od ismijavanja nekih novih klinaca s nultom tolerancijom na… pa, patetiku, rekli bi oni.

(Pre)poznavati Wilsonov rad, od pitkih, radiofoničnih početaka s matičnim bendom preko kreativnih vrhunaca s "Pet Sounds" i "Smile" do psihodeličnoga popa kasnije samostalne karijere, podrazumijeva i raspoznavanje stvaralačke logike koja je kalifornijskog glazbenog genijalca dovela do tribute albuma Georgeu Gershwinu ("Brian Wilson Reimagines Gershwin"), a potom, evo, i ostavštini Walta Disneyja. Fuj, reakcija je gotovo svakog tko je preživio devedesete, no ovaj slijed odavanja počasti davnim utjecajima u slučaju Briana Wilsona ipak je pitanje neke vrste neminovnosti i skromnog tretmana vlastitog glazbenog genija. Dok ga je Gershwin direktno inspirirao na bavljenje glazbom, već sam zemljopis vezao je Brianovo odrastanje i sazrijevanje uz duh i zvuk Disneyjevih animiranih kreacija. Odrastajući u najbližem susjedstvu Disneylanda u zlatno doba današnjih klasika tog najpatetičnijeg, ali i najmističnijeg meštra zabave za djecu, budući "momčić s plaže" nije ni mogao pobjeći od onoga čemu će se vratiti desetljećima i rehabilitacijama kasnije. "In the Key of Disney" vrlo je korektna posveta i stavljanje vlastita talenta u službu tople (za)hvale.

Sav put kojeg sam i sam prošao družeći se s Wilsonovim djelom doveo me do toga da upravo tako atributiram njegove prepjeve najpoznatijih pjesama iz Disneyjevih crtića koji, otkako sam otac, puno lakše nalaze put do mojih (ne samo) očiju. Ipak, rekao bih da je možda čak nebitno koliko je tko tolerantan prema diznijevštini; "In the Key of Disney" je album Briana Wilsona s punim legitimitetom, baš kao što je to prethodno bio "Reimagines Gershwin". Pečat kojeg potpisnik albuma daje u ovom je konkretnom slučaju tek nešto manje nadahnut nego u prethodnim ostvarenjima, baš kao da sabiranje tih već tradicionalnih primjeraka američke obiteljske pjesmarice već samo po sebi predstavlja svojevrstan podvig. Srećom, ta zadrška u pečatiranju ipak je glavna manjkavost albuma koji u najmanju ruku predstavlja vrlo solidnu kompilaciju zgoditaka s popularnih dječjih soundtrackova. Wilsonu nipošto jedan od istaknutijih zgoditaka u bogatoj karijeri, ali vrlo vjerojatno epizoda koju je morao odraditi, s dužnim naklonom i stvaralačkom poniznošću. Pritom je i sam odavno zaslužio da smije poduzeti nešto ovakvo bez da ga se razapinje od strane dežurnih uzgajatelja "kulerštine".

Toni Matošin