Review
Justin Timberlake prodao je 32 milijuna kopija svojih albuma i 56 milijuna kopija svojih singlova, zaradio 10 Grammyja, 9 Billboard Music Awards nagrada, 3 Brit Awards nagrade i najprodavaniji je muški solo izvođač u povijesti američkog Mainstream Top 40. Osim što je bez sumnje bio najveća pop ikona na prijelazu u novi milenij, nije zaobišao ni filmska platna i TV ekrane, usput postavljajući nove modne i stilske trendove. Njegova zvijezda možda više ne sja toliko sjajno ali još uvijek dovoljno da svaki njegov novi album završi na broju jedan američkog Billboarda, svaki singl u Top 10 te da on bude taj koji će nastupiti na poluvremenu Super Bowla. Tako je i s njegovim novim, petim studijskim albumom „Man of the Woods“.
Od prošlog albuma „20/20 Experience“ prošlo je pet godina, no nismo ga zaboravili zahvaljujući genijalnom singlu „Can't Stop the Feeling!“ sa soundtracka za Trollse, koji je još jednom pokazao u čemu je JT najbolji – ležernom, bezbrižnom disco-pop-R&B-ju. Koliko god mu brojke i komercijalni uspjesi bili naklonjeni toliko kritičari nisu – velikim dijelom, recenzirajući njegove albume, upuštaju se u beskrajne polemike o njegovom umjetničkom kredibilitetu, stvarnom talentu, umjetničkoj kvaliteti i koheziji objavljenih materijala, kvaliteti njegovih tekstova. Izbjeći ću tu zamku i odmah ispočetka reći da me u slučaju Timberlakea ne zanima glazba kao umjetnost, već isključivo glazba kao zabava i da ga, gledajući kroz tu prizmu, oduvijek simpatiziram. S tom idejom sam i krenula preslušavati „Man of the Woods“ koji se pokazao izrazito kaotičnim albumom, koliko žanrovski toliko i što se tiče nekakve glavne misli vodilje. Cover albuma kazuje pola te priče – polovica prikazuje Timberlakea u odijelu, kakvog smo ga navikli vidjeti, a druga polovica u odrpanim trapericama i flanelu, kakvog smo ga malo manje navikli vidjeti. Dualnost naglašavaju i lead singlovi albuma, „Filthy“ koji je na tragu robotiziranog electro-funka sa „FutureSex/LoveSounds“ uz ogroman gitarski riff Chrisa Stapletona i „Say Something“, duet s tim istim Chrisom Stapletonom, koji mu daje country kredibilitet. Na ostatku albuma, surađujući sa svojim dugogodišnjim partnerima Timbalandom i The Neptunes, Timberlake vrluda između funkom nadahnutog R&B-ja i countryjem i americanom inspiriranog R&B-ja, s vrlo podijeljenim rezultatima. Naime, ideja mu je bila ovim albumom približiti glazbu odakle dolazi, a to je Memphis, Tennessee, dakle pokušati u R&B uklopiti južnjački country. Osim na singlu „Say Something“ to mu rijetko gdje uspješno polazi za rukom, ne možda toliko zbog toga što je to loša ideja, već zbog toga što su, primjerice, „Man of the Woods“, „Flannel“ i „Livin' Off the Land“ naprosto neupečatljive, lijene pjesme, kako od strane Timberlakea, tako i od strane Neptunesa, jer ovdje zajedno ne uspijevaju pronaći nijedan posebno zanimljivi ili hitoidni refren ni melodiju. Također, Timberlake, kao veliki kozmopolit, nije nimalo uvjerljiv u ulozi Južnjaka koji preživljava od zemlje i provodi dane na otvorenom u flanelskoj košulji. Drugi dio albuma, funky R&B dio, mnogo je bliži Timberlakeu i mnogo mu bolje sjeda. Neptunesi svoj prilog daju u vrlo toploj, organskoj produkciji, gdje osim standardnih R&B beatova nema mnogo traga elektronici, već se radi o odsviranim gitarama, basevima, klavijaturama i perkusijama. Tako su vrhunci albuma klasični, gospelom nadahnut duet s Aliciom Keys „Morning Light“, lagana, poluplesna, groovy balada „Montana“ i hipnotička „Breeze Off the Pond“ na tragu solo uradaka Pharrella Williamsa, a ne bih se začudila ni kad bi se jednostavne, bezbrižne, feel good „Midnight Summer Jam“ i „Wave“ pretvorile u ljetne hitove. Osim što nema žanrovsku konstantu, boljka je albuma i što se Timberlake još uvijek ne može odlučiti je li veliki ljubavnik i zavodnik ili je brižni otac i muž, pa se tako neukusni stihovi iz „Man of the Woods“:
„But then your hands talking, fingers walking, down your legs
Hey, there's the faucet“,
nalaze na istoj ploči sa stihovima:
„Like a young man
Sit down, let me tell you how it's s'posed to be
How they told me
I said, young man, if you wanna make God smile
Make plans, you've got to be ready“,
upućenim Timberlakeovu mladom sinu u „Young Man“.
Sve to zajedno čini jednu veliku zbrku od albuma, kako glazbeno tako i tekstualno i idejno, i previše je mjesta na kojima se Timberlake čini pomalo pogubljen, za vjerojatno najlošiji album njegove karijere. No, ako ga, kao što sam napomenula na početku, promatramo isključivo kroz prizmu zabave i kao hrpu singlova i potencijalnih singlova još uvijek je vrlo pitak, easy-listening, vedar, bez previše filozofije a i JT se ne čini kao da sebe shvaća previše ozbiljno, što je pozitivno za jednu pop zvijezdu njegova kalibra. Također, iako je nešto manje hitoidan u odnosu na prethodnike, još uvijek je tu dovoljno materijala da ga Timberlake pretoči u veliki live show, kao i malo pogura uz dobru promociju koje u njegovom slučaju ne nedostaje, kao što svjedoče spektakularni nastup na Super Bowlu LII na kojem je odao i počast Princeu u virtualnom duetu „I Would Die 4 U“ te spektakularni videospotovi za „Filthy“ i „Say Something“. Tu je Timberlake najjači, kao performer, plesač i zabavljač pa će zasigurno i album na velikoj turneji koja ga prati zaživjeti sasvim novim životom.
Danaja Glavičić
